Svatko tko je barem jednom na nekoj od naših rijeka doživio hranjenje bolena u jatu na površini sigurno nije ostao ravnodušan tim prizorom i vjerovatno je poželio da tu totalno nepredvidivu, zagonetnu i izuzetnu ribu ulovi. Puno ga je lakše uhvatiti početkom sezone u proljeće ili na nekim mjestima gdje riba nikada ili skoro nikada nije vidjela varalicu, a veoma rijetko i čovjeka nego na pozicijama koje su pod stalnim pritiskom ribiča i gdje svaki od tih bolena u sezoni vidi i svojom bočnom linijom osjeti više varalica nego ih velika većina  ribiča ima u torbi, tu još dodajmo da ih je većina početkom sezone već ulovljena pa puštena pa se zato pred kraj ljeta pripremite na treniranje živaca i zaboravite na teoriju o opuštanju na ribolovu jer doživljavat ćete samo frustracije.

Naravno, postavlja se logično pitanje.......... pa zašto onda loviti na takvom mjestu? Zašto ne otići do pozicije gdje žive “nevini„ boleni pa se naloviti i zašto se mučiti sa takvim ribama za koje kažemo da imaju diplomu tri fakulteta??  Odgovor je prilično jednostavan. Do pozicija gdje obitavaju oni „nevini“ većinom je vrlo teško doći i to traži vremena kojeg naravno nemamo, dok ovi „fakultetski obrazovani“  žive u našoj blizini u „gradovima“ ili neposrednoj blizini istih gdje možemo nakon odrađenog radnog dana doći  kući, ručati , malo se odmoriti i još uvijek stići spakirati pribor pa otići na vodu. Tamo odraditi jedan brzopotezni ribolov  i vratiti se kući prije početka utakmice lige prvaka, a jedno od takvih mjesta je svima dobro poznata pozicija ispod slapa kod Zagrebačke toplane gdje najčešće  odlazim u takav popodnevni ribolov.

Kao što sam već prije rekao početkom sezone bolena je i na takvim mjestima relativno jednostavno  uloviti, u proljeće su česte kiše pa  je i voda zbog toga  visoka, a ako je još i mutna  nije toliko osjetljiv kao po bistroj vodi a i većina ribiča izbjegava takvu vodu što je sasvim krivo ali nama pogoduje jer nema gužve. Bolen je tada uz obalu i naravno da ga je lakše loviti kad je pod nogama nego kad je na sredini rijeke. Nagli porast nije baš dobar jer voda je previše mutna te nosi razno smeće koje se kači po varalicama, pa ribolov i nije baš neko veselje. Međutim čim se vodostaj malo stabilizira može se u ribolov... ali zato kad voda lagano raste ili je povećan vodostaj duže vrijeme, trebalo bi svakako otići na vodu. Po mutnoj vodi dobre su varalice red head dekora, ali varalice plave boje sa srebrnkastim odbljeskom pokazale su mi se kao najuspješnije. Najviše udaraca dobijao sam odprilike 2-3m od obale, na desetak centimetara od površine i to na umjereno i sporo povlačenje ko za smuđa, brzo vođenje nije baš palilo.

Ako je vodostaj normalan bolen se drži standarnih pozicija koje su na rubu najjače struje ili kontra struje i tu najbolje rade prirodni dekori varalica.

Uredu ...  proljeće je riba lijepo prima i netreba se puno truditi u izboru varalice ........ problemi o kojima želim pisati nastaju krajem ljeta i početkom jeseni kad ti „gradski dečki“ budu upoznati sa raznim vrstama varalica, a većina ih je već i osjetila udicu .. tada se dešava da predveče i za prvog mraka cca  dvadesetak minuta pa do sat  vremena voda kipi od raubova, a keder „prska“ na sve strane a nitko od ribiča kojih na tom potezu od odprilike sto metara zna biti i desetak ne ulovi ni jednu ribu ili se kome posreći pokoja. Nemalo puta sam odlazio kući i razmišljao kako je to moguće da od toliko ribe koja se hrani ni jedna ne pokupi varalicu? Istina da je od svih grabežljivaca koje varaličarim, bolen je riba koju je definitivno najteže prevariti, ali nemoguće da nepostoji način da se uspješno love i ribe na takvim “teškim” pozicijama.

Znamo da bolen ljeti lovi tako da se jedan iz jata zaleti među kedere, lupi repnom perajom po vodi i pokupi omamljenu ili zbunjenu ribicu koja nije uspjela pobjeći, a za njim tada kreće ostatak jata i tada nastaje lom ... cijela akcija traje recimo jedno desetak sekundi. Znajući to pokušavao sam sa brzim provlačenjem varalica kroz jato koje lovi i tu sam znao uloviti pokojeg ali to bi prije nazvao „trefer“ nego ciljani ulov jer su ulovi bili rijetki. Tada sam počeo forsirati  površince a naročito teže zare  koje mogu dobaciti dovoljno daleko, lovio sam  na način da nisam bjesomučno bacao varalice u vodu i kurblao kao što to radi večina nego sam pričekao kad je jato počelo loviti , prebacio ga jedno pet metara zatim doveo varalicu na željenu poziciju i pustio da je voda lagano nosi te samo svaku sekundu dvije lagano cimnuo  zaru da ju „ekipa“ iz jata zapazi , eee …  tu su rezultati bili već vidljivi.  Jedna , dvije  ribe po izlasku uz nekoliko fulanaca slabovidnih bolena  to je već bilo za tu poziciju respektabilan rezultat.....  Mjesto gdje bolen zarauba je po meni vrlo bitno ne samo da bi ga uhvatili u tom napadu, jer to se ne dogodi u većini slučajeva, već zbog toga što će obično ponoviti napad na kedere na približno istom mjestu i zbog toga tu zonu treba imati na nišanu. Bolen ne lovi na nekom mjestu slučajno, već zato sto mu je tu najlakše ulovti kedera. Razlozi mogu biti razni npr. podvodna prepreka, miješanje struja ili bistre i mutne vode, neka sjena itd. Tako da nije slučajno što se raubanje na nekim mjestima ponavlja.

Tako sam jedno vrijeme bio oduševljen površincima jer sam našao caku koja radi da sam bio uvjeren da kad bolen neće na površinca da je najbolje da se spakiraš i odeš kući jer taj dan bolena nečeš uloviti, a ako ga nisam ulovio za to sam krivio nizak vodostaj , mjesečeve mjene i neznam što sve , istina , bolen i nije nekada bio aktivan kao inače ali lovio je. Naravno da sam bio u krivu, a to mi je postalo jasno u jednom ribolovu kad je bolen lupao na svim pozicijama pa čak i uz samu obalu tako da me je i pošpricao u par navrata a nitko od prisutnih ribiča to popodne i večer nije ništa ulovio  a što je najbitnije tada sam snimio da su još neki ribiči na poziciji počeli loviti na površince , znači favorit to definitivno više nije! Mijenjajući varalice vrlo brzo sam došao do zaključka da je bitna fora sa stajanjem u toku i puštanjem da struja nosi varalicu, te lagano cimanje koje oponaša omamljenu ribu a za varalicu nije bitno dali je to površinac ili vobler ali je jaaako bitno tj. najbitnije da ostali ribiči na toj poziciji ne love na takvu jer je bolen brzo prokuži i ignorira. Ponekad zna upaliti ako promjenimo nešto u načinu vođenja varalice,  ali kao što sam već rekao najbitnije je biti drugačiji od drugih. Bitne stvari za vobler su još; da ima dovoljnu težinu da se mjesto gdje jato lovi prebaci barem dva - tri metara, zatim poželjna je  boja srebrnkasta bijela ili plavkasta i veoma bitno naročito po danu da ima lijep odbljesak u vodi, a treba birati  voblere takve konstrukcije koje vodena struja neće izbacivati na površinu već da pliva cca desetak centimetara ispod površine. Idealno je nabaviti nekoliko varalica koje nisu nabavljive u našim trgovinama ili izraditi sam neku varalicu tako da budete jedini koji će ih ponuditi bolenu na toj lokaciji i uz pravilnu prezentaciju imate jako dobre šanse da budete uspješniji od drugih.

Na ovoj poziciji lovim isključivo na najlon sa fluorokarbonskim premazom jer mislim da zbog toga imam više uspjeha a i izbačaj mi je sa najlonom dalji nego uprednicom, a bolen nije previše borbena riba tako da je najlon promjera maximalno 0,28 uparen sa štapom od 40 g., duljine 2,70 m i nekom rolom koja ima solidnu kočnicu čine idealan pribor za ribolov u ovakvim okolnostima. Kočnica mora biti podešena tako da prokliže kod prvog udarca kad bolen pokupi varalicu a tu i najlon koji je elastičniji od krute uprednice odradi svoje. U večini slučajeva kontra nije potrebna jer se riba sama kaći na vobler, uostalom nema šanse da stigneš dati kontru kad riba pokupi varalicu jer bolen to radi takvom brzinom da nestigneš ni  trepnuti, mislim da sam negdje proćitao da taj torpedo od ribe može postići brzinu oko 8m/s . To što večina ribića „lupa“  kontru, to je na već zakačenu ribu ... tada je već zakačeni bolen otprilike drugi put „zapumpao“ a  tek je onda usljedila  kontra ....  tom kontrom  imate samo šanse da mu potrgate usta !

Sve dalje je stvar rutine, inače otkad lovim na najlon nije mi se desilo da mi riba ravna trokuke na varalicama što mi se na uprednici zbog njene krutosti znalo dešavat naročito kad ribu privučem skroz uz obalu pa  je želim dohvatiti rukom  u tom zadnjem trzaju kad je riba samo na metar- dva uprednice na manjim varalicama znaju udice popustiti.

Još jedna stvar na koju bi želio upozoriti a to je  prihvaćanje  i držanje ribe. Ribu treba jednom rukom čvrsto primiti visoko pod škržne poklopce  pazeći pritom da se ne dodirnu škrge, a drugom za korijen repa tako smo najsigurniji da se riba prilikom trzanja neće izmaknuti i pasti na kamenje koje će je nažalost znatno oštetiti. Mnogi možda i u najboljoj namjeri kod slikanja sa ribom bolena drže  kao šarana i tada se desi da kad se riba prvi put trzne da je zbog njene klizavosti nemogu je više zadržati u rukama, riba tada pada na stijene i bacaka se po njima, od tog prizora mi se svaki put koža naježi. Dosta ribe koju ulovim pod toplanom je oštećena pa mislim da je dobro upozoriti i na taj problem.

A ako vam se sve to ipak čini prekompliciranim još uvijek ima na Savi pozicija gdje kroz trnje , šipražje i koprive možete doći do mjesta gdje boleni primaju na skoro svaki ponuđeni mamac … ali ako želite ravnopravnog protivnika s kojim će te se nadmudrivati i ako ste spremni neki put doživjeti poraz pozicije kao što je ova kod toplane su mjesta za vas. Bistro! 

Marijan Jambrešić