KORMORAN – VJEČITI NEPRIJATELJ RIBOLOVACA

Kormoran je velika ptica koja naraste do 95 cm visine i do mase od 3,5 kg. Najčešća masa odraslih ptica je od 2 do 2,5 kg, a visina oko 80 cm. Nalazi se u jatima od 25 do 250 jedinki. Prelazi udaljenosti do 1.000 km, a lovi u vodi roneći za ribom do dubine od 13 metara. Na „crnoj listi“uzgajivača riba i ribolovaca je zbog toga što se hrani isključivo ribom.

Postojbina kormorana ili velikog vranca je Azija, a danas osim nje nastanjuje Australiju, Afriku, Sjevernu Ameriku i Europu. U Europu su ga tijekom 17.stoljeća uvezli Nizozemci radi lova ribe za što ga stoljećima uvježbavaju i koriste  u njegovoj postojbini. Zanimljivo da su ga “uvoznici” koristili za lov ribe u Engleskoj i Francuskoj. U znanstveno popularnim emisijama iz Kine moguće je vidjeti kako na pramcu čamca sjedi uvježbani kormoran s prstenom oko vrata. Vlasnik veslanjem dolazi na ribolovna mjesta i vranac skače u vodu brzo se vraćajući s ovećom ribom. Zbog prstena je ne može progutati, ali odnosi je do čovjeka koji mu u zamjenu daje sitnu ribu koju ptica može pojesti. U Indiji i na Burmi ga najčešće drže zavezanog na konopcu i tako osiguravaju da ne uzme ribu koju ulovi.
Odbjegli primjerci kormorana su krajem 19. stoljeća počeli u Europi praviti prve zabilježene gospodarske štete u ribnjačarstvu. Do prije 40-ak godina ovaj je grabežljivac imao na području cijele Europe populaciju manju od 30 tisuća ptica pa nije predstavljao opasnost u  biološkom lancu za prirodne populacije ribe. To je razlog zašto je tada čak proglašen zaštićenom vrstom.

U Hrvatskoj žive tri vrste vranaca ili kormorana – veliki vranac, mali vranac i morski vranac. Najveću štetu, probleme i prijepore između zaštitara prirode s jedne, te vlasnika ribnjačarstava i ribolovaca s druge strane pravi najveća ptica među njima – veliki vranac.
Ove se ptice opisuju kao velike, druževne crne vodarice, karakteristične po dugome vratu, izduženom kukastom kljunu i klinastom repu. Jako je dobar plivač i ronilac, zbog aerodinamičnog tijela i plivaće opne koja mu obuhvaća sva četiri prsta. Veliki vranac se prepoznaje od druga dva po bijeloj peći na licu, žutoj ili narančastoj grlenoj vrećici, zelenoj zjenici, a u vrijeme gniježđenja i po bijeloj mrlji na svakom boku. Zahvaljujući crnom pokrovnom perju brončana sjaja koje se lagano namače, olakšano mu je ronjenje. Po završetku lova suši perje šireći krila. Pri lovu ribe, najčešće u vodi manjih dubina, pliva ispod svog plijena s krilima potisnutim uz tijelo. Potrebnu brzinu dobiva snažnim zamasima nogu s velikim plivaćim opnama. Veliki vranci se gnijezde na drveću u malim bučnim kolonijama.  Od travnja do lipnja/srpnja ženka snese 3–4 jaja plavkaste ljuske. Inkubacija traje 28–31 dan, a ptići su sposobni za let nakon nešto manje od 2 mjeseca, a još im toliko treba da se potpuno osamostale. Od kraja ljeta do kraja zime kormorani se sele u potrazi za hranom, a onda ih opet u ožujku prirodni nagon vraća na gnjezdišta.
Kormoran je ptica koja svoj plijen lovi organizirano, i to tako da veća grupa polukružno postavi zasjedu u dvije razine. Jedni su na površini, drugi rone. Na suprotnoj se strani nalazi još i vrlo bitna, manja grupa. Njihov je zadatak udarati krilima po vodi kako bi uplašili ribu i potjerali je u zasjedu. Na našim velikim rijekama (Dunav, Sava, Drava) u zimsko vrijeme, kad se zalede površine ribnjaka i sličnih stajaćica primjećena su veća jata s do 1000 ptica kako love na način da se jedan dio jata postavi u krug udarajući krilima po površini i glasno grakćući, dok se drugi dio zalijeće u sredinu kruga i ronjenjem izlovljava ribu.
Kormorani su prekomjerni teret na prirodnu populaciju ribe jer ribolovom  gotovo potpuno prazne vodu. Izravne štete se očituju u gubitku pojedine ribe. Jedna odrasla ptica na dan pojede između 300 i 500 gr ribe, a kad ima mlade potrošnja ribe se povećava za oko 200g ribe. Najveća su odstupanja zabilježena vaganjem sadržaja želuca kormorana vagala – minimalno 225 gr, a najviše 790 gr. Računa se da oko 1500 ptica dnevno prosječno pojede preko 1 tone riba. Štete se vide i na ribama koje prežive torturu kormoranske zasjede. Jedan dio preživi napad s oštećenjima na tijelu, što je veliki stres koji kasnije uzrokuje slabi prirast, te sklonost bolestima i nametnicima. Kormoran je selektivan s obzirom na vrstu i veličinu plijena. Najčešće bira manju ribu, ali nije rijedak slučaj da se ptica uguši od prevelikog plijena kako je prikazano na slici.

Prema “Crvenoj knjizi ugroženih ptica Hrvatske” (2004 g.) osnovni razlog ugroženosti velikog vranca bilo je uništavanje kolonija i njihovo ubijanje zbog šteta na ribnjacima. Dodatni uzroci su nestajanje močvarnih područja i onečišćavanje voda. Iako je gnijezdeća populacija ove ptičje vrste ugrožena zbog stabilnih populacija u obalnom području i velike mobilnosti vrste, realna opasnost od izumiranja je manja. Najbrojniji su u nas za većih selidbi kada pristižu populacije sa sjevera, od kojih dio zimuje u nizinskoj Hrvatskoj i priobalju. Prema podacima “Crvene knjige”u  Hrvatskoj postoje samo dvije kolonije: jedna u Kopačkom ritu unutar parka prirode s procijenjenom brojnosti od 3000 parova i druga na rijeci Savi kod Jasenovca (oko 400 parova). Jedna od osnovnih mjera zaštite je istraživanje utjecaja gnijezdeće i migrirajuće populacije velikog vranca na ribnjake u Hrvatskoj jer je to trebalo omogućiti djelatno rješenje šteta koje im vranci pričinjavaju.

Osim čovjeka nema prirodnog neprijatelja. Zakonom o zaštiti prirode te Pravilnikom o zaštićenim i strogo zaštićenim vrstama kormorana se do prije nekoliko godina ovu pticu nije smjelo ničime uznemiravati na gnijezdu. Izvan gnjezdišta ga se smije plašiti. Kormoran je inteligentna ptica. Prilagođava se uvjetima na vodi – rijeci, jezeru, ribnjaku… Može ga se uplašiti, ali ne i otjerati. Uplašiti ga se može pucnjavom iz različitih topova, međutim te se ptice brzo naviknu na topovsku paljbu, pa nakon tjedan dana uopće ne bježe nego na vodi ostaju dok ima hrane. Od 1995. godine u Hrvatskoj ga se smjelo odstrijeliti samo na gospodarskim ribnjacima, u suprotnome je kazna za odstrjel bila 2.400 kuna, jer je veliki kormoran bio u Crvenoj knjizi ugroženih gnjezdećih vrsta. Danas više nije ugrožena vrsta, ali nije ni na popisu kao divljač, kao primjerice u susjednoj BiH, da bi se mogao organizirati legalni odstrjel.

O štetama i o opasnostima od kormorana, posebno u sportskom ribolovu puno je već prije 10 godina počeo pisati doajen našeg sportskog ribolova i gospodarskog ribnjačarstva prof.dr.sc. Krešimir Pažur. Kormorani se kao problem našeg ribnjačarstva javljaju krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a početkom 2000. godine se njihova populacija procjenjuje na 30-40 tisuća ptica samo na ribnjačarstvima, gdje čini štetu od 3,7 tisuća tona ribe godišnje. Na našim ribnjacima ih danas ima preko 50 tisuća, s time da nam u zimsko doba dolaze na rijeke i nezaleđena jezera nepoznat broj ptica iz susjednih i sjevernijih zemalja EU. Procjenjuje se da je populacija kormorana danas samo na području parka prirode Kopački rit veća od 8 tisuća jedinki.

Problem kormorana uočili su i u EU. U Europi su bili populacija od 250 tisuća ptica 1970. godine kad su postali zaštićena vrsta. Za 15 godina populacija se već procjenjivala na oko 750 tisuća ptica, a danas je broj kormorana procijenjen na preko 1,75 milijuna. Istraživanja u Bavarskoj na 20-ak njihovih salmonidnih voda su pokazala kako su kormorani gotovo isključivi krivac potpunog nestanka lipljana, pa su športsko ribolovna društva potpuno prestala s poribljavanjima lipljana, dok nisu ishodili pravo na zaštitu od kormorana. U okolici Beča je nakon 5 godišnjeg istraživanja zaključeno kako je u rijeci Enns od kormorana uništeno preko 98% riblje populacije i da u gornjem toku te rijeke gotovo da nema ribe. U razmaku od 5 godina (1990. i 1995.) istraživanja Agronomskog fakulteta (Zagreb) na Kupi i pritokama (područje ŠRD Goran, Brod na Kupi, 41 km vodenog toka) pokazala su kako je uz isti potencijal godišnji ulov zbog šteta od kormorana smanjen s 1,8 tona na svega 350 kg. Daljnje poribljavanje od prosječno 500 kg mlađi pastrve u takvim je uvjetima proglašeno besmislenim.

Prije dvije godine je Europski parlament prihvatio plan za upravljanje s populacijom kormorana na području Evrope s namjerom  da  EU komisija i savjet ministara proglasi kormorane za lovnu divljač. Tada bi svaka članica unutar svojih zakona određivala lovne kvote, način lova i tako uspostavi aktivno upravljanje populacijom kormorana. Tako je u 2010. godini u Njemačkoj ova ptica od strane Društva za zaštitu prirode proglašena „pticom godine”, ali istovremeno je proveden odstrjel oko 15 tisuća kormorana, iako je do nedavno proglašavana zaštićenom vrstom zbog opasnosti od izumiranja. Sada je na listama pernate divljači u većini zapadnoeuropskih zemalja, a bez milosti ga se odstreljuje u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Nizozemskoj.

dodatak objavljen u R&R

Izravne i neizravne štete od kormorana

Izravne štete se očituju u gubitku pojedene ribe. Među ribolovcima je česta bojazan kako ova ptica pojede dnevno oko 2 kg ribe, prije se spominjalo da je to do 4 kg, odnosno da ptica dnevno pojede ribe „koliko je teška“. Na sreću, stvarnost nije toliko crna, premda nije ružičasta, jer ove ptice mogu jedući dnevno u prosjeku pola kg ribe u potpunosti isprazniti gotovo svaku ribolovnu vodu. Najčešće jedu ribe veličine 10 do 25 cm, ali u nekim slučajevima uzimaju ribe do 40, te ekstremno i od 60 cm. Zanimljivo je da ženke najčešće uzimaju veći broj manjih primjeraka, dok se mužjaci hrane krupnijom ribom.

Štete se vide i na ribama koje prežive torturu kormoranske zasjede. Jedan dio preživi napad s oštećenjima na tijelu, što je veliki stres koji kasnije uzrokuje slabi prirast, te sklonost bolestima i nametnicima. Kormoran je selektivan s obzirom na vrstu i veličinu plijena. Najčešće bira bolesnu i manju ribu, ali nije rijedak slučaj da se ptica uguši od prevelikog plijena kako je prikazano na slici objavljenoj u R&R 228 (smuđ veličine jednake duljini ptice od jednjaka do početka repa). Zaštitari prirode naglašavaju da se kormorani u pravilu hrane ekonomski nevrijednom ribom, ali pritom vode računa o istraživanjima na nekim otvorenim vodama, ne razmišljaju o ribolovcima koji svoje vode nasađuju primjerice manjom pastrvom, klenom i lipljanom, a na tim vodama su ekonomske štete i najveće.

Mogu li se smanjiti štete od kormorana

Mogu. Sportski ribolovci najčešće odmah pomisle na najdrastičnije rješenje, međutim jednostavno odstrjeljivanje ptica nije efikasno kako bi se to pretpostavljalo. U Bavarskoj se utjecaj kormorana zimi 1996/97 pokušao na jednoj lokaciji jednostavno smanjiti reduciranjem broja ptica, međutim početna populacija se nakon odstrjela  6 tisuća jedinki vrlo brzo vratila na istu brojnost zahvaljujući dolasku ptica iz okolnih područja.

Da bi se ozbiljnije smanjila populacija kormorana u Europi procjenjuje se da bi ih trebalo odstrijeliti godišnje od 30 do 60 tisuća, a zadnje procjene Europske komisije govore i o 100 tisuća ptica godišnje,  što predstavlja i veliki problem sa stajališta općeg mišljenja stanovništva. Javno mnijenje u pravilu nije blagonaklono prema takvim metodama kontroliranja štete. Slična je i uspješnost hvatanja ptica na nekoj vodi, te njihovo preseljenje na drugu lokaciju. Već nakon sljedećeg gniježđenja populacija se lako obnovi, pa problem nije ni malo smanjen.

Manje drastične mjere zaštite

Postoji niz prihvatljivih mjera smanjivanja utjecaja kormorana na riblju populaciju, ali njihov učinak je promjenjiv. Ljudska buka i prisutnost ljudi na vodi su vrlo učinkoviti, posebno na jezerskim vodama. Buka, koja uključuje i pucnjeve iz raznog oružja je u pravilu efikasan način odvraćanja kormorana od gospodarski osjetljivog vodenog područja – ribnjaka. Međutim, na tekućim vodama ovo nije toliko učinkovito, pa se više pribjegava zaštiti riba u samoj vodi, tako da im se osiguravaju skrovišta načinjena od gušće podvodne vegetacije. Što prirodnije stanište u ribičkim revirima najbolji je odgovor na utjecaj kormorana. Na žalost, tu se najmanje može pomoći na plitkim, malim rječicama i kanalima bez bujne prirodne vegetacije koje se obično intenzivno nasađuju lovnim ribama.

Sportski ribolovci svoje manje tekuće vode mogu štititi postavljanjem traka (najčešće plastične, signalne) neposredno iznad površine, koje onemogućavaju kormoranima slijetanje na površinu.

Neke države uvode posebni menadžment upravljanja gospodarskim vodama koji uključuje cjeloviti pristup zaštiti gospodarski važne populacije riba od šteta kormorana. Pritom se nastoji ne nauditi ostalim vodenim pticama.

U prošlom članku spomenuti zaključci izlaganja Prof.dr.sc. Krešimira Pažura su iz 2002. godine, a već 1996. godine je predložio “radikalne i ekonomski prihvatljive” mjere rješavanja problema poremećaja bioekološke ravnoteže zbog porasta populacije kormorana. Osnovna mjera koja se predlaže za smanjivanje broja kormorana  u nekoliko godina na onaj broj pri kojemu će on obavljati zadaću koju mu je namijenila priroda: čišćenje voda od bolesnih riba, gdje neće biti više tolikih šteta, a broj kormorana bit će ekološki prihvatljiv.
Mjera se sastoji u tome da se u nekoliko godina sruši sve drveće na kojem se gnijezde kormorani, nakon što snesu jaja. Pa eventualno i drugi put tijekom godine, ako ih ponovno snesu. Tako će iz populacije ispasti cijela jedna generacija. Na drveću nema posebne štete, jer ono u najviše 2 godine i onako ugiba zbog jakoga herbicidnog djelovanja kormoranova izmeta.
Na razini pojedinih država, kao i na europskoj razini treba hitno formirati komisije od kvalificiranih stručnjaka (ornitolog, agronom – ribarski stručnjak, veterinar – specijalist za bolesti riba, šumar, ekolog i eventualno drugi) koja će odrediti duljinu trajanja ove mjere, vodeći računa o tome da se u današnjim uvjetima totalne zaštite populacije kormorana podvostručuje svake 3 i pol godine, a ujedno poslije i kontrolirati populaciju.

Nakon , punih 15 godina nakon ovog prijedloga, Europska komisija je donijela sličan “akcijski plan”, odnosno zaključak o stručnom monitoringu na europskoj razini, nastojeći naći dugoročno učinkovito i prihvatljivo rješenje za kontroliranje populacije kormorana, a po novijim informacijama Češka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i BiH odobrile su  selektivni odstrel kormorana zbog ogromnih šteta koji nanose ribama.

izvor: forum  www.ribomanija.net  i ribički časopis  R&R 

Marijan Jambrešić

VARALICOM NA CRVENPERKU

CRVENPERKA (Scardinius Erythrophthalmus)  žućkastog je tijela boje svijetlog zlata, crvenih peraja i skladnog ribolikog oblika. Zbog toga ju puno ribiča proglašuju najljepšom slatkovodnom ribom.  Njezina prebivališta su plitka jezera bogata hranom s puno trave i šaša  te spore nizinske rijeke. Ima ih u srednjoj i južnoj Europi te  sjevernoj  Aziji. Prosječna dužina odrasle jedinke iznosi između 20 i 30 cm, a kapitalaca težine preko pola kilograma i 35 do 40 cm. Crvenperka boravi u blizini vodenog raslinja kao što je lokvanj, rogoz, šaš, trska, a posebno joj je omiljeno potopljeno granje i plićaci sa gustim šibljem koje raste u vodi. U posljednje vrijeme broj ulovljenih crvenperki sve je manji najvjerojatnije zbog agresivnije bodorke s kojom dijeli stanište, a sve je teže i naći pravu crvenperku jer se križa sa bodorkom i deverikom. Tako nastale hibride  lako je i zamijeniti sa pravom crvenperkom. Hibridi crvenperke i bodorke imaju ravna usta, a pravu crvenperku prepoznajemo po izbočenoj donjoj usni  zakrivljenoj nagore  jer je prilagođena skupljanju  insekta i druge hrane sa površine te po oštrom prijelazu između trbuha i podrepnog peraja, kao i daleko povučenom leđnom perajom prema repu. Sve to trebalo bi nas potaknuti da lovu ove prekrasne ribe pristupimo kao C&R  ribolovci da bi i naši potomci mogli uživati u ribolovu i ljepoti te ribe. Crvenperka je jedna od rijetkih ciprida koja se hrani tokom cijele godine  osim sa jednim kratkim prekidom u toku mrijesta , mlađ se hrani planktonom, a veće ribe pretežno biljnom hranom, insektima, puževima i ribljom mlađu. To što se hrani insektima i ribljom mlađi  iskoristit ćemo da je prevarimo i ulovimo na varalicu.

Najbolji period za varaličarenje crvenperke je proljeće pred mrijest. Sunčan topao dan bez vjetra i bistra voda čine idealne uslove za lov ove bezube proždrljive ribe. Pošto se crvenperka  pri hranjenju jako puno oslanja na svoje čulo vida otuda voli bistru vodu, a ovu njenu osobinu trebamo imati  uvijek  na pameti jer ako nas primijeti na obali odmah ce pobjeći. Plašljiva je pa zato vodi treba prilaziti vrlo oprezno i polako, a i odjeća koja će se „stopiti“ sa okolinom je vrlo poželjna. Ako ikako postoji mogućnost pokušajte plasirati mamac  zaklonjeni obalnim raslinjem ili  malo udaljeniji od ruba vode.  Jato crvenperki se preplaši na najmanje uznemiravanje vodene površine zbog toga je najbolje varalicom prebaciti jato otprilike jedan metar te onda lagano mamac dovući u vidokrug po mogućnosti najveće jedinke u jatu. Bez obzira na sve, vrlo će te rijetko upecati više od jedne ribe iz tog jata jer bučkanje i bijeg ulovljene ribe sigurno će poplašiti ostale .. no o tome u drugom dijelu teksta sada će mo se pozabaviti priborom i mamcima.

Počnimo od štapa. Ultra light pribor je ono što trebamo i što će nam pružiti zadovoljstvo pri ulovu ove ribe koja nije prejak borac, ali ima jednu nezgodnu naviku da kad osjeti da je ulovljena pokušava se zavući u najbliže granje ili neko drugo sklonište. To znači da moramo imati štap kojim možemo bacati lagane neotežane silikone ili varalice ali da ima određenu rezervu snage da možemo spriječiti taj bijeg u granje. Idealan štap bi bio maximalne duljine 2,10m da se možemo s njime što lakše provlačiti kroz obalno raslinje  i težine bacanja do maximalno  15gr. Savršeno bi uz to bilo da štap bude brz i lagan  … oni koji love pastrve već vjerojatno imaju neki sličan štapić. Ja koristim Fujitsu 2-11gr., duljine 2,10m, vrlo osjetljiv i oštar štap gotovo idealan za ovu namjenu.

Rola veličine 2500 po shimanu, a jedina bitna stvar je da dobro namata jer lovimo sa vrlo laganim mamcima i tankim najlonom pa se petljanja najlona ne mogu spriječiti, ali rola koja dobro namata smanjit će taj problem na najmanju moguću mjeru.

Najlon nek bude tanak, otprilike promjera 0,14 mm bilo koji sa malo memorije, a najbolji su se pokazali  najloni sa fluocarbonskim premazom tipa Godzila ili Falcon , čisti fluocarbon nije se pokazao kao dobra opcija jer je prekrut i sa njime ima dosta petljanja, te se na njemu stvara efekt opruge a time nam otežava kontrolu mamca i kontru.

Kopča na koju kopčamo umjetne mamce neka su najmanje veličine 0/0 ili 0/1  tipa crosslock jer se najmanje kače za raslinje. Kopču koristim samo na početku ribolova i to samo zbog lakše i brže izmjene varalica dok ne utvrdim na koju boju i prezentaciju  tog dana riba najbolje prima, poslije direktno vežem najlon na udicu.

Udice moraju biti veličine prilagođene silikonskim mamcima koje koristimo. Jig udice na laganim glavama maximalne težine  1,5gr., najčešće veličine 6 i 4 ili tanke i oštre tanke mušičarske udice veličine 8 ili 6 za prezentaciju bez otežanja.

Na što lovimo?

Kao mamac koristim najčešće silikonske varalice manji dimenzija do max 3 cm duljine sve imitacije skakavaca, muha i drugih kukaca, zatim mali shadovi, glistice, grubovi, tubice  … uglavnom sve što može zainteresirati  proždrljive i agresivne crvenperke, a na kraju  na posebnom mjestu je Berkleyeva  Power Bait Nympha koja mi se pokazala kao ubjedljivo najlovnija. Sve te silikonske đinđe treba imati u nekoliko boja. Bijela , žuta smeđa narančasta i crna morale bi svakako biti zastupljene u arsenalu  jer ima dana kad je određena boja puno lovnija od drugih. Kod silikonskih varalica imamo dvije vrste prezentacije: 1) otežanu sa laganom jig glavom do cca. 1gr  kad trebamo dalji izbačaj i u situacijama  kad crvenperke primaju mamac u propadanju, a to je većinom u proljeće prije mrijesta i 2) ljetna neotežana kad se hrane sa površine ili mamac mora vrlo laaaagano  tonuti u takvim situacijama skoro je nemoguće uloviti ribu na drugačiju prezentaciju. Najbolji primjer za to je period u proljeće kad cvjeta topola i površina je puna njenih bijelih pahulja, crvenperke ih neumorno uzimaju sa površine i ako tada nemamo neku plivajuću ili sporo tonuću varalicu svjetlije boje bolje da se posvetimo lovu neke druge ribe jer se crvenperki nećemo naloviti.

Crvenperka se može uspješno lovit i na manje voblere i leptire, ali pošto se lovi uz granje, šaš ili lopoče izgubit ćemo što zbog zadijeva ili zabaca kojeg je skrenuo vjetar ili nekog drugog razloga barem jedan ako ne i više voblera koji su osjetno skuplji od npr. Berkleyeve nymphe, jer za jedan  jeftiniji vobler moramo izdvojiti više novca nego za paketić u kojem ima 12 komada nymphi, a što je najbitnije  rezultati lova voblerima ne daju osjetno bolji rezultat koji bi opravdao njihovu upotrebu. Od nazovimo tih tvrdih varalica istaknuo bi jedino stormov  hoper-poper koji u nekim trenucima zna biti ubitačan naročito ako mu još na zadnju trocu navežemo mušicu od nekog pera.

Taktika ………i tehnika

Sad  dolazimo do onog najbitnijeg a to je taktika ribolova. Možemo se odlučiti da sa štapom u ruci uz laganu opreznu šetnju i obavezno polarizacijskim naočalama na očima hodamo uz obalu jezera i oprezno poput ninđe tražimo jata crvenperki, a kad ih primijetimo ulovimo ribu dvije pa se preselimo na neku drugu poziciju. Ili na drugi meni draži način da se „utaborimo“ na poziciji gdje znamo od ranije  da se jato nalazi ili prolazi tuda. U proljeće jata nemaju dugačke ture od njegove baze u nekom granju ili trski jato kruži nekih dvadesetak metara , sačekamo na nekom pogodnom mjestu da jato krene na svoje krstarenje oprezno plasiramo naš mamac tako da ne preplašimo ribe, mamac dovedemo do zone gdje će jato proći i laganim cimanjem tj. tvičanjem  pokušamo nagovoriti neku da uzme ponuđeni mamac. Ako lovimo na otežani mamac moramo ga vrhom štapa dignuti da dođe u vidokrug ribe jer crvenperka će vrlo rijetko uzeti mamac sa dna. On joj mora biti u sloju vode u kojem se i ona kreće jer sve što joj nije u toj zoni ignorirat će, a ako lovimo na neotežani mamac on će se dovoljno dugo zadržati u zoni napada i u principu sa njim ne treba raditi ništa, već ga pustit da lagano tone (nympha je zakon), većinom jedna ili dvije krenu prema uočenom mamcu i ona koja je brža srkne varalicu bez puno taktiziranja. Poslije kontre trebamo uz što manje bućkanja ulovljenu ribu odvojiti od jata da se ostatak riba što manje uznemiri. Jato se poplaši  i u pravilu vrati u sklonište od kuda je i krenulo, za to vrijeme mi ulovljenu ribu oslobodimo udice, ako želimo slikamo te je pustimo te ponovo pritajimo. Jato se za to vrijeme u svom skloništu smirilo i nakon nekog vremena otprilike između 5 i 15 minuta  ponovo kreće istom rutom u krstarenje .. he , he … a kad dođu ispred nas ponovno kreće akcija, točno po našem opakom planu. Tako se može uloviti priličan broj riba iz jata ali naravno da je poslije svake ulovljene sljedeću  sve teže prevariti. Tu ćemo primijeniti  jedan mali trik, a to je da silikon namažemo nekim atraktom pa će nam on omogućiti da još poneku neodlučnu crvenperku uspijemo prevariti jer se zna desiti da ribe koje su već uznemirene više ne uzimaju ponuđenu varalicu agresivno već znaju oprezno gricnut za rub varalice pa ako se u njima probudi i najmanja sumnja odustaju od napada. Tu dodatak nekog atraktora odrađuje posao. Riba ne otkriva prevaru već nastavlja sa gutanjem silikonca. Također promjena boje može nam donesti još poneku ribu, recimo ako najbolje prima na žutu boju treba probati sa nekom sličnom bijelom ili sivom.

U ovakvom načinu lova crvenperke bit će  i fulanaca pa izvlačenja varki iz ribljih usta, odustajanja od napada u zadnji tren , krivih zabaca , petljanja po granama itd ..a pošto se sve odvija na viđeno  to je vrlo zanimljiv aktivni tip ribolova pun adrenalina i vrijeme provedeno u takvom ribolovu vrlo brzo proleti te nećemo ni primijetiti da je sunce već zašlo, a to je znak da možemo lagano krenuti kući jer kad se sunce spusti za horizont crvenperke u pravilu prestaju primati. Još jednom apeliram na sve prijatelje ribolovce koji love ili se odluče okušati u lovu ove lijepe ribe, da je puštaju jer velika je šteta ubijati ovu na našim vodama sve rjeđu ribu.

Gdje sam lovio ?

Jezera Savica nalaze se takoreći u samom gradu Zagrebu i vrlo su bogata raznim vrstama riba. Uz krupne šarane i amure kojima se već konfekcijski kao i na puno voda poribljava jezera kriju i dvije poslastice za nas varaličare a to su krupni bassevi i ono čime smo se bavili u ovom tekstu a to je velika populacija  crvenperke a ima i dosta kapitalne, najveća koju sam tu ulovio  bila je dugačka 36cm i teška 0,92kg.

Marijan Jambrešić

izvor: internet i ribički portali

PARAZITI KOD RIBA

Meso ribe može biti, između ostalih čimbenika, higijenski neispravno i zbog prisustva parazita i njihovih razvojnih oblika u njemu. Pri tom razlog higijenske neispravnosti mogu biti promjene senzornih osobina mesa ribe koje kod potrošača izazivaju gađenje a da sam parazit, odnosno njegovi razvojni oblici nisu štetni po zdravlje ljudi (mikrosporidije roda Kudo, zatim Kopepode). Mnogo češći razlog higijenske neispravnosti je prisutnost u mesu riba parazita koji mogu izazvati oboljenja ljudi. Paraziti koji potječu od namirnica pa i paraziti riba stalno su predmet interesiranja znanstvenih i stručnih krugova, a i potrošača diljem svijeta. Da je to tako govori i podatak da je u SAD-u do 1990. godine izučavano svega 13 vrsta parazita koji potječu od namirnica i koji mogu izazvati oboljenja ljudi, da bi se u 2002. godini taj broj povećao na 107 vrsta parazita.

Paraziti riba i plodova voda se često vežu za određeno geografsko područje što je posljedica adaptacije parazita na pravog i prijelaznog domaćina i posebne uvjete sredine. Sve veća potražnja tržišta za mesom ribe dovela je do povećanja proizvodnje ribe u akvakulturi i njenog prometa u svijetu. Međunarodni promet ribe, kao i uostalom drugih vrsta namirnica povećan je osobito od Urugvajskih sporazuma 1994. godine u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Ovim sporazumima omogućuje se liberalizacija prometa namirnica s tim da se ne povećava rizik po zdravlje ljudi i životinja. Međutim, izvjesno je da je Međunarodni promet ribom pomaknuo barijere vezane za adaptaciju parazita za određenog domaćina i uvjete sredine i da se prisustvo parazita sve češće ne može vezati za jedno ograničeno zemljopisno područje. Povećanje međunarodnog prometa mesa ribe je jedan od načina na koji potrošači mogu doći u kontakt s parazitima riba. Međunarodna putovanja (poslovna, turistička) kao i migracije stanovništva su također jedan od načina dolaska potrošača u kontakt s parazitima riba. Parazitske infekcije kod potrošača koji se prvi put susreću sa nekim parazitom (neimuniziranim, nesenzibilnim) mogu kod njih izazvati ozbiljne zdravstvene smetnje. Parazitske infekcije ljudi sve češće su uvjetovane promjenama u navikama u potrošnji hrane. To se naročito odnosi na poklonike instiktoterapije koji konzumiraju sirove (svježe) i nekuhane namirnice. Tako se zaobilaze postupci (toplinska obrada) čiji cilj je smanjenje i preveniranje infekcija ljudi patogenima, a naročito njihovim cističnim oblicima koji dugo preživljavaju u hrani. Za parazitske infekcije ljudi specifično je i da često ostaju nedijagnosticirani zbog toga što su simptomi bolesti nespecifični. Parazitske infekcije su osobito opasne za imunodeficitarne osobe. Do sada je za preko 69 vrsta parazita riba i plodova voda utvrđeno da mogu uzrokovati oboljenja ljudi. Njihov značaj se cijeni prema brojnosti ljudi koji obolijevaju kao i ozbiljnosti oboljenja. Zbog toga se pažnja usredotočuje na te najznačajnije vrste.

Protozoe riba i plodova voda

Danas je poznato da protozoe mogu izazvati promjene u mesu riba rakova i školjki ali i da budu patogene i za ljude. Najčešće su to amebe iz familija Vahlkampfidae, Acanthamoebidae i Hartmannellidae kojima su u najvećem broju slučajeva školjke vektor za nastajanje infekcije ljudi.

Cestode

U ribama parazitira veliki broj različitih trakavice. Poseban problem predstavljaju razvojni oblici (pleroceroidi) pojedinih cestoda koji su infektivni za čovjeka i druge sisavce. Diphyllobothrium latum ili širokoglava trakavica riba je odavno poznat parazit, koji kao odrasli oblik parazita kod ljudi i drugih sisavaca (pas, mačka, lisica, medvjed, morževi, morski lavovi i dr..). Podaci govore da u Europi ima 5 milijuna slučajeva difilobotrijaze ljudi, u Aziji oko 4 milijuna i oko 100000 u Sjevernoj Americi. Ovaj parazit se uglavnom prenosi slatkovodnim ribama, ali i ribama koji jedan dio života provode u morima. Najčešće inficirane ribe su; losos, jezerska pastrva u Europi, losos u Japanu, a štuka, oblić (plat), manjić, lososi u bočatim vodama SAD-a. Ovo oboljenje dominira uglavnom u onim krajevima u kojima se sirova riba koristi kao delikatesni nacionalni specijalitet poput “sushi” u Japanu ili “gefulte” kod Židova. Difilobotrijazu mogu izazvati i druge vrste kao D. pacificum, D. dendriticum, D. ursi, D. dalliae. Diphyllobothrium pacificum prenosi se na ljude inficiranim mesom morskih riba. Diplogonoporus grandis je velika trakavica za koju je također ustanovljeno da je uzročnik oboljenja ljudi. Veliki broj slučajeva infekcija kod ljudi zabilježen je u Japanu. Osim sa D. grandis zabilježeni su slučajevi inficiranja ljudi sa Diplogonoporus brauni.

Trematode

Trematode, odnosno metilji, zauzimaju značajno mjesto u parazitozama riba. Chlonorchis sinensis je poznat parazit koji kao odrasli oblik parazitira kod ljudi i drugih sisavaca kao što su pas, mačka, svinja, lisica, vidra koji predstavljaju njegov značajan rezervoar. Rasprostranjen je na Farskim otocima, gdje predstavlja najznačajnijeg parazita za ljude ali isto tako u velikom broju azijskih zemalja (Japan, Kina, Koreja, Hong Kong i Vijetnam). U kojoj mjeri Cl. sinensis predstavlja problem, ukazuju podaci da je u Aziji više od dvadeset milijuna ljudi zaraženo ovim parazitom. Prema istom izvoru, u nekim selima Južne Kine clonorchiasa ljudi prisutna je kod više od 40 posto stanovnika, dok je u selima Južne Koreje zastupljenost ovog oboljenja kod djece školskog uzrasta 11 posto. Parazit se prenosi slatkovodnim vrstama riba i to uglavnom šaranskom ribom (ciprinide). Opstorchis felineus je vrsta srodna prethodnom parazitu, koja također može prenijeti slatkovodnom ribom na čovjeka. Ovaj parazit rasprostranjen je u središnjoj, istočnoj i južnoj Europi. Opistorchis viverini je srodna vrsta prethodnim parazitima i prenosi se slatkovodnim ribama. Prisutan je u Laosu, Tajlandu (25 do 46% seoskog stanovništva sjeveroistočnog Tajlanda) i zapadnoj Maleziji.

Metagonimus yokogawai predstavlja parazita koji kao odrasli oblik parazitira kod ljudi, a inficira i druge sisavce, posebno pse i mačke. Važno je napomenuti da su ptice, koje se hrane ribom, značajan rezervoar ovog parazita u prirodi. Prenosi se mnogobrojnim vrstama riba koje žive u slatkoj ili bočatoj vodi, ali je to najčešće cipal. Rasprostranjen je u zemljama Azije, nekim dijelovima bivšeg SSSR-a, Španjolskoj i na Balkanu. Heterophyes spp.. obuhvaća veći broj trematoda koje se mesom morskih riba mogu prenijeti na čovjeka i na morske sisavce. Rasprostranjeni su uglavnom u Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Japanu, Farskim otocima, Havajima i Filipinama. Paragonimus spp.. su trematode koje mogu prenijeti školjkašima (morski i slatkovodni rakovi) na ljude i druge sisavce. Od posebnog značaja su P. Westerman i P. miyazakii koji prouzrokuju ozbiljna oboljenja ljudi dok ostali paraziti ovog roda kao što su P. ohirai, P. sadoensis i dr.. izazivaju oboljenja domaćih i divljih sisavaca. Paragonimus Westerman je najznačajniji parazit ove vrste, rasprostranjen je u nekim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Izvor oboljenja su nedovoljno termički obrađeni ili sirovi slatkovodni ili morski rakovi. Paragonimus Miyazaki je rasprostranjen u Japanu, gdje je izvor zaraze slatkovodni rak. Echinostoma spp.. obuhvaća veći broj trematoda koje se prenose slatkovodnim ribama i puževima na ljude, druge sisavce, ptice reptile.

Nematode

Nematode (valjkasti crvi) predstavljaju parazite kod riba koji pored rizika za zdravlje potrošača u većoj ili manjoj mjeri mogu izazvati i promjene u mesu riba i tako ga učine higijenski neispravnim. Gnathostoma rod obuhvaća veći broj vrsta parazita koje mogu izazvati oboljenja ljudi, drugih sisavaca, riba, mekušaca i ptica. Oboljenje (gnathostomiasis) izazvano parazitima ovog roda kod ljudi je zabilježeno u velikom broju zemalja Azije (Japan, Indija, Burma, Malaji, Sumatra, Filipini, Kina). Gnathostoma spinigerum je najznačajniji uzročnik gnatostomijaze. Odrasli oblik parazitira kod čovjeka i drugih sisavaca. Capillaria philippinensis je nematoda koja izaziva oboljenje ljudi na Filipinama i jugoistočnoj Aziji. Inficiranje ovim parazitom nastaje nakon ingestije sirovih ili nedovoljno termički obrađenih malih slatkovodnih riba (Hypseleotris, Eleotris i Ambassis) u čijem probavnom traktu se nalazi larva infektivna za ljude. Eustrogylides spp.. su nematode koje mogu izazvati oboljenje kod ljudi (Sjeverna Amerika, Kanada). Odrasli oblici parazita normalno parazitiraju u probavnom traktu ptica koje se hrane ribom, naročito vrstom minnow, koja je značajan prenositelj ovog parazita. Angiostrongylus cantonensis je parazit koji dovodi do ozbiljnih oboljenja ljudi nakon konzumacije sirovog ili nedovoljno termički obrađenog mesa kopnenih ili vodenih puževa (sa ili bez ljušture), koji sadrže infektivne ličinke. Oboljenje je rasprostranjeno u regiji Pacifika, Afrike, a posebno u Japanu, na Karibima i Kubi. Angiostrongylus costaricensis takode izaziva oboljenje ljudi u Srednjoj i Južnoj Americi (Kostarika i Honduras).

Anisakis spp.. su nematode, čiji larvini oblici koji se nalaze u mesu riba, odnosno mekušaca, izazivaju oboljenje ljudi poznato pod imenom anisakijaza (anisakidoza) prvi put zabilježeno 1955. godine u Nizozemskoj i označena kao Herring worm disease pošto je sam parazit označen kao “crv haringe”. Osim kod haringe ovaj parazit je ustanovljen kod velikog broja drugih morskih riba kao što su skuša, oslić, gira, arbun, škrpina, šnjur, ugotica, kovač i dr.., A takode i kod slatkovodnih riba poput lososa i drugih salmonida. Oboljenja izazvana ovima parazitima registrirana su u Nizozemskoj, Japanu, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Njemačkoj, Havajima i Filipinima. U našim krajevima nisu ustanovljeni slučajevi anisakijaze, iako je prisutnost infektivnih razvojnih oblika parazita zabilježeno u ribama Jadranskog mora (šarun, oslić, gira i td.). Anisakis rod obuhvaća tri vrste parazita: A. simplex, A. tipica, A. phiseteris.

Čovjek nije odgovarajući domaćin za larvu Anisakis, a inficira se samo u slučajevima kada pojede sirovu ili nedovoljno pečenu ribu u kojoj se nalaze žive ličinke Anisakis spp.. Tako je u Nizozemskoj uzrok oboljenja specijalitet “zelene” haringe koji se blago soli a potom podvrgava zrenju u hladnjači. Kod Norvežana je to tradicionalno pripremljeno jelo “gravfish” koji se slabo soli, zašećeri i odstoji jedan do dva dana. Potrošačima se ovaj specijalitet prodaje u vinskom umaku. U Japanu, kao što je poznato jede se veliki broj sirovih riba a poseban značaj ima nacionalni specijalitet “sashimi” spravljen od sirove ribe, slabo marinirane, u soli i octu. Na Havajima “palu”, Filipinima “pagong” su jela koja sadrže sirovu ribu s unutarnjim organima i koja se termički ne obraduje već se samo podvrgava zrenju. Phoconema decipiens je srodan parazit Anisakis spp.. s obzirom da su najčešće ovim parazitom inficirane haringe, mada mogu biti i druge vrste riba i on se naziva “crv haringe”. Stalni spremnici ovog parazita su foke koje žive u blizini obala.

Mjere zaštite zdravlja ljudi od parazitskih infekcija

Zaštita zdravlja ljudi od infekcije parazitima iz mesa riba i plodova voda zasniva se na kontroli prisustnosti parazita u mesu riba i njihovoj inaktivaciji. Za utvrđivanje prisustnosti parazita riba i njihovih razvojnih oblika u mesu ribe koriste se različiti postupci (adspekcija, rasvijetliti, digestija, mikroskopske tehnike, molekularne tehnike, imunološki postupci………).

Adspekcija kao najjednostavnija metoda temelji se na pregledu tkiva i organa riba. Na ovaj način može utvrditi prisutnost plerocerkoida Diphillobothrium latum (izdužena i elastična tvorevina slična mjehuru, promjera 1 do 1,5 cm) kao i ličinke Anisakis i Phoconema.

Adspekcija pri pregledu mišićnog tkiva riba nije uvijek pouzdana. Postupak prosvjetljavanja može ovaj postupak učiniti učinkovitijim. Rasvijetliti se koriste pri pregledu fileta bijele ribe na prisutnost nematoda. Pri tom ispitivani uzorak može se komprimira slično kao kod pregleda mesa na trihinelu. Ako se za prosvjetljujuće koristi svjetlost određene valne duljine (UV 366 nm) mogu se vide ličinke nematoda koje fluoresciraju od plave do zelene boje. Ovaj postupak je posebno učinkovit kod utvrđivanje nematoda u tamnom mesu riba.

Metoda umjetne digestije koristi se za utvrđivanje prisutnosti u mesu riba ličinki nematoda (Anisakis, Phoconema) ali i plerocerkoida Dyphillobothriuma spp.. kao i metacerkarija i mezocerkarija trematoda. Uporaba mikroskopskih tehnika u Parazitologija je dobro poznata. Pri tom različita bojanje i upotreba fluoroscencije olakšavaju identifikaciju parazita. Sama identifikacija parazita primjenom mikroskopskih tehnika, ovisi od iskustva i sposobnosti samog preglednika. Imunološke tehnike kao i analiza DNK koriste se takode u utvrđivanju parazita i njihovih razvojnih oblika u mesu riba i plodova voda. Ovi postupci se vremenom sve više usavršavaju kako u pogledu osjetljivosti tako i u pogledu specifičnosti pa i u lakoći detekcije. Parazitske infekcije ljudi mesom riba može se napraviti prevencija već postupcima primarne obrade riba, a zatim zamrzavanjem, soljenjem, mariniranjem, sušenjem toplinskom obradom kao i kombinacijom ovih postupaka. Primarna obrada odnosno pravodobna i potpuna evisceracija, a zatim i pranje ribe mogu značajno utjecati na intenzitet migracije ličinki nematoda (Anisakis, Phoconema) iz trbušne šupljine u muskulaturu riba. Zamrzavanje je postupak koji se vrlo često koristi za konzerviranje mesa riba naročito ribe koja je namijenjena međunarodnom prometu. Ovaj postupak inaktivira parazite ribe i njihove razvojne oblike ukoliko su temperature zamrzavanja dovoljno niske i traju određeno vrijeme. U SAD FDA preporučuje da se za inaktivaciju parazita u mesu riba meso zamrzava pri – 35 ° C najmanje 15 sati. Nakon ovog postupka zamrzavanja meso ribe može koristiti i za pripremu sirovih proizvoda od mesa riba.

Učinkovitost postupaka soljenja odnosno mariniranja za inaktivaciju parazita riba ovisi od koncentracije soli odnosno od vrste marinade kao i od dužine primjene ovih postupaka. Toplinska obrada je vrlo učinkovit postupak u inaktivacije parazita u mesu riba a najčešće se i uobičajeno koristi za pripremu mesa ribe za jelo. Temperatura od 50 ° C do 60 ° C za nekoliko minuta inaktivira parazite u mesu ribe.

Od postupaka koji se mogu koristiti za inaktivaciju parazita u mesu riba spominje se primjena ozona (snažan oksidans). Njegovo djelovanje ovisi o više faktora (pH, količina organske tvari oko parazita). Ispitivana je mogućnost primjene UV zračenja kod inaktivacije kriptosporidija. Ionizirajuće zračenje učinkovito inaktivira parazite u mesu riba Opistorchis viverrivi, Anisakis spp.., Clonorchis sinensis i Paragonimus spp.., Mada ne djeluje jednako na sve navedene vrste. Učinkovitost djelovanja ionizirajućeg zračenja ovisi od vrste parazita, stadija razvoja, vrste ribe itd.. Ograničavajući faktor primjene ovog postupka je zabrinutost potrošača pri potrošnji namirnica koje su tretirane ionizirajućim zračenjem. Posljednjih godina ispituje se i mogućnost primjene hidrostatskog tlaka za inaktivaciju parazita u namirnicama.

Izvor: Forumi, internet

Marijan Jambrešić

SMUĐ

Smuđ se lovi preko cijele godine i važi za snažnu, mada ne i spektakularnu ribu. Tokom dana smuđ najčešće miruje u dubini skrivajući se u mraku pod potopljenim stablima ili među stijenama. U sumrak izlazi u lov u pliću vodu uglavnom na mjesta prekrivena vegetacijom ili na kamenita ili šljunčane potopljene otočiće. Ljeti zna ostati na dnu u dubini čak i preko noći. Smuđ živi oko 7 godina, ali najčešće se love primjerci od oko 1,5 kg, trogodišnjaci. Meso je bez kostiju i izuzetno je cijenjeno i kvalitetno te se smatra da je u rangu lososa.

MRIJEST:

Svoj godišnji mrijest smuđ započinje u proljeće odmah po otapanju leda, kad temperatura vode dostigne 4 – 7 C. To je doba kad smuđevi u ogromnom broju prilaze brzacima i tekućoj vodi da bi položili ikru. Ukoliko žive u jezerima gdje nema tekuće vode, prilaze obali gdje je dno pjeskovito ili šljunkovito, a često polažu ikru i na kamenitoj podlozi. U svakom slučaju, kad je mrijest u pitanju, tražite što čistiju i bistriju vodu. Ženka smuđa je jedna od najplodnijih u ribljem svijetu. U prosjeku polaže i do 50.000 jaja po kilogramu svoje težine. Ovo je svakako jedan od razloga zašto je smuđ možda najrasprostranjenija riba na sjevernom dijelu američkog kontinenta. Interesantno je također da se smuđevi tokom mrijesta ne hrane odnosno ne uzimaju hranu.

RIBOLOV NA SMUĐA:

Treba znati da je smuđ riba dna i prema tome tu ga treba i tražiti. Ne podnosi svijetlo i zato se preko dana povlači u dubinu, te ga je dosta teško uhvatiti. Pravo vrijeme za pecanje smuđa je rano ujutro, dok sunce ne dođe u zenit i kasno popodne pa do večeri. Zbog izuzetno razvijenog čula vida, kompozicija očiju je unikatna u ribljem svijetu i tako pažljivim promatranjem možemo vidjeti da je smuđ visoko specijalizirana riba. Vidno polje je nekih 30 stupnjeva na gore, tako da smuđ ne vidi ispod horizonta. Također zbog unikatne kompozicije očiju, poznato je da najbolje vidi žutu boju te svoj pribor ribolovci često prilagođavaju tome. Bijela boja se također pokazala kao vrlo atraktivna. Za razliku od basa ili štuke, smuđ se vrlo često kreče u jatima, što znači kad se upeca jedan, to mjesto treba nastaviti raditi jer je najvjerojatnije da ih ima cijelo jato. Ukoliko se prakticira catch & release odnosno ukoliko vračate ribu u vodu, nemojte to uraditi odmah jer će puštena riba uzbuniti ostale, stavite ga u čuvaricu i pustite kad budete napuštali to mjesto.

Vrlo često je teško osjetiti smuđa na udici pošto uzima lagano i kad se zakači nema ništa od borbe i vatrometa na vodi kao na primjer kod bassa. Smuđ je mnogo poznatiji po kvaliteti mesa nego kao borac. Mlak otpor koji pruža prilikom navlačenja odbija mnoge ribolovce od pecanja na smuđa jer više vole borbu na vodi i “pravu akciju” nego kvalitetu mesa.
Odmah po otvaranju sezone u kasno proljeće definitivno najbolje mjesto za ribolov smuđa je zapjenjena voda ispod vodopada. Tu se odrasli kapitalni smuđevi okupljaju u velikim jatima, a učinak živog kedera u ovoj vodi je jednak dinamitu. Ukoliko lovite na ovakvom mjestu u proljeće ili jesen, preporučio bih vam lagani pribor: manji keder na dnu predveza, a 30 – 40 cm iznad jedno ili dva manja olova, tek toliko da vam omoguće lagano tonjenjem kedera u brzoj i zapjenjenoj vodi. Nastojite da uvijek držite napet najlon da bi osjetili kad uzme i na vrijeme kontrirali. Nakon proljetnog okupljanja oko vodopada, u čijoj blizini su se izmrijestili, smuđevi napuštaju ovakva mjesta i početkom ljeta se povlače u mirnije i dublje vode. Tokom ljetnih mjeseci trebalo bi raditi mjesta, jer to su upravo idealne strukture gdje se smuđevi okupljaju. Šljunkovito ili kamenito dno obiluje kederima koji su glavna hrana smuđeva, a blizina dubine daje im sigurnost i zaštitu tokom dana.

Obratite naročitu pažnju na potopljene sprudove , jer je upravo to struktura koja proizvodi bogat ulov tokom cijele godine. Ovakva mjesta, gdje se dno podiže iz dubine do ispod same površine, najbogatija su okupljališta smuđeva.
Pored ovih najatraktivnijih mjesta, smuđevi se mogu naći i na terenima gdje su ivice podvodnog raslinja mada ovakvi tereni nisu primarno “smuđevski”. U svakom slučaju treba probati.
Ukoliko koristite jigove sa olovnom glavama, svakako najbolja prezentacija se postiže kad puštate jig da “odskače” od dna. Povucite jig u kratkom trzaju, a zatim ga pustite da padne na dno. Na dnu ga ostavite da miruje par sekundi, a zatim opet povucite. Nastojite da radite sporo i da ostavite jig da miruje na dnu, jer smuđ vrlo često uzima kad je jig u mirovanju.

Svaka varalica, zbog svojih hidro-dinamičkih performansi, ima brzinu pri kojoj najbolje radi, to jest lovna je! Tu brzinu joj vi dajete. Ali primjerenu i vodi na kojoj lovite i ribi koju lovite i vremenu kad lovite. Određenu varalicu vodite prema uvjetima na vodi, a nekad uvjeti na vodi biraju varalicu. Zato onaj tko vam kaže da nosi samo malo varalica “jer zna” što mu treba – pojma nema! Ono što mrda vašu varalicu je zbroj brzine kojom je vučete i brzine vode. Samo na idealno mirnoj vodi, čak ne ni na jezeru (jer postoje struje, utjecaj gravitacije mjeseca, vjetar …), nego na nekoj bari(ci) u zavjetrini, brzina nije rezultanta.

Tekuća voda zahtijeva striktno prilagođavanje brzine kojom namotavati. Recimo, površinski sloj rijeke je nešto sporiji (i zrak stvara otpor!) Nego sloj vode na pola metra dubine. Dalje, brzina struje se smanjuje prema dnu, i matematički je na dnu brzina – nula! Zatim, nije sve jedno da li vučete nizvodno, poprečno ili uzvodno. Nemoguće je da vam do krajnosti opišem sve moguće situacije na vodi, jer tu ima utjecaja i temperatura vode i njena gustoća, termoklima, i … A da i ne govorimo o matici, virovima, babicama, površinskim i podvodnim strujama.

Pogledajte repove na šedovima. Od površine lopatice ovisi pri kojoj brzini će raditi, ali i od tvrdoće i debljine vrata, i od kuta pod kojim je u odnosu na tijelo (odnosno na pravac povlačenja). Tvisterorepe silikonce (npr.  Delalande Sandra) Oni mrdaju i kada mikro brzinom vučem po mirnoj vodi, rade i kad brzo vučem – rade skoro uvijek! Za lov šedovima je već potrebno znanje, za tvisterorepe  ni predznanje. Zabaci i polako vuci … Povremeno blago cimni, pa opet vuci. Udarit će smuđ i kada je tvisterorepi u propadanju – uvijek radi, mnogi šedovi u propadanju – ne rade! Ali neće smuđ uvijek ni tvisterorepe …

Za još nešto je bitna brzina, za tip vibracije! Iako svaka varalica ima onu vibraciju koju joj oblik (konstrukcija) uvjetuje, promjenom brzinom mijenja se i brzina gibanja repa. Kada vučete brže rep brže leluja, a put koji prelazi rep ​​je kraći po osi. To znači da kad vučete sporo dobivate lijenu vibraciju – širu i sporiju. …zašto treba nositi puuuno varalica – zato što smuđ nekada napada kada se brže povlači, a ako imate samo jednu varalicu, bržim povlačenjem postižete optimalnu brzinu, ali ne i optimalnu vibraciju! A baš na nju – na bočnu liniju – napada onaj tko zna. Tko zna da lovi varalicom!

Zlatna pravila …. Lokacija, prezentacija, vibracija, boja i veličina !

Da sumiramo, kad lovite smuđa, bilo da to radite u stajaćoj ili tekućoj vodi, nastojite da slijedite nekoliko osnovnih pravila:
1. smuđ je na dnu
2. prezentirajte sporo, što sporije možete
3. živi keder je najbolji mamac
4. u većini situacija mamac neka bude prevladavajuće žute boje
5. lovite noću, u ranu zoru ili kasno popodne 

izvor: internet

Marijan Jambrešić

RIBOLOV GRGEČA VARALICAMA

Kada temperature padnu, a zima otjera većinu riba u krtoge i odmorišta, sportskom ribiču malo toga preostane za ribolov. No, i u najhladnije doba godine, kada vode okuje led i snijeg, neke se ribe mogu uspješno loviti. Među njih spada i grgeč. Riba je tamnozelenih leđa, žućkastozelenih bokova išaranih poprečnim maslinastozelenim prugama, na leđima joj se ističe oštra,bodljikava peraja koja se kad je ulovljena nakostriješi. Po njoj je u nekim krajevima grgeč dobio i ime  kostriječ. U Slavoniji ga znaju kao bandara. Druga leđna peraja mu je mekana, a krase ga i crvenkaste trbušne i sivozelene repne peraje. Mrijesti se od ožujka do lipnja. Tada ženka položi i više od 150.000 jaja. Grabežljivac je koji se hrani drugom ribom i sitnim životinjama odnosno kukcima. Mnogi sportski ribolovci ga ne cijene jer su mu  krljušti čvrsto usađene, pa se teško čisti. No, ne samo što pruža užitak ribolova i zimi (jer lovi se tijekom cijele godine) grgeč ima iznimno ukusno bijelo meso. U prosjeku je težak tek stotinjak grama i dug dvadesetak centimetara U najoptimalnijim uvjetima može narasti do 5 kg. No, primjerci teži od 500 grama već se smatraju kapitalcima. Tako među hrvatske rekorde svakako spada grgeč  težak 1,01 kg (39 cm).

Gdje žive najveći grgeči

Ribolovci vole odmjeravati snage i kada su grgeči u pitanju. Zato se diljem svijeta vode razne liste ulova i za najgrgeče. Danas u svijetu ima malo odredišta gdje žive krupni grgeči. Grgeča težeg od jednog kilograma može se uloviti u sjevernim vodama i vodama Dalekog istoka. Tako još u ruskim rijekama ima kapitalaca. U jezeru Onega moguće je loviti primjerke teške i do 3,6 kg, a u Čudskom jezeru i težih. U literaturi se još samo vode zapadnog Sibira spominju kao one gdje se mogu uloviti grgeči teški do 5 kg. Među njih spadaju i vode Mongolije doduše, na mongolske vode europski ribolovci odlaze u potrazi za tajmenom (vrsta glavatice), pa usput love i grgeče teških više kilograma. Na jezeru Tiškin u Rusiji Nikolaj Arturović ulovio je grgeča od 5,96 kg. Njemački časopis Fish und Fang, na svojim listama kao rekordni ulov svih vremena u Njemačkoj ima grgeča od 3,20 kg, koji je ulovljen 21. 9. 1998. Preko 3 kg teškog grgeča na sojim rekord listama ima još samo Italija, gdje je ulovljen grgeč od 3,50 kg i Češka, gdje je ulovljen grgeč težak 3,44 kg. Švicarski rekord težak je 2,95 kg, a francuski 2,69 kg. Na privatnom jezeru Kent, u Engleskoj 1985. ulovljen je njihov službeni rekord težak 2,52 kg. No, u Velikoj Britaniji je zabilježen i veći ulov, težak 2,53 kg. Radi se o grgeču kojeg je 28. 3. 2002. ulovio jedanaestogodišnji Deen Rowling. Među zemljama koje se mogu pohvaliti s ulovima grgeča težih od 2 kg su još: Irska (2,75 kg), Bjelorusija (2,7 kg), Poljska (2,64 kg), Danska (2,62 kg), Litva (2,01 kg)…

Pola kilograma – kapitalno.

Na vodama Hrvatske i zemalja u okruženju, posljednjih desetak godina, kada je grgeč u pitanju, rijetki su ulovi teži od jednog kilograma, pa se primjerci od pola kilograma već smatraju kapitalnima. Hrvatski rekordni ulov tako je grgeč težak 1,25 kg, kojeg je u jezeru Trstenik 2005. ulovio Dubravko Hodak. Slijedi ga grgeč od 1,09 kg, kojeg je 2004. u jezeru Čingilingi ulovio Ivica Pačko. Na istom jezeru kod Molvi, grgeča teškog 1,04 kg ulovio je Draško Lacković 1995.

Grgeč  je rasprostranjen po nizinskim rijekama, jezerima i ribnjacima. Studeni, prosinac, te veljača i lipanj su najbolji mjeseci za ribolov ove ribe. Zimi ga valja tražiti u dubljim dijelovima. Budući da živi u jatu, kad ga uočite možete ga uloviti u znatnim količinama. Može se loviti raznim tehnikama, pa i mušičarenjem. No, ribolov varalicom i postavom na prirodni mamac, zimi je najučinkovitiji. Za špinerski ribolov potreban vam je štap izbačaja do 30 grama, dužine od 2,10 do 2,70 m, vršne akcije, manje role bržeg prijenosa s najlonom promjera do 0,20 mm. Od varalica najučinkovitije će biti manje žlice, tipa efzzet, te manji vobleri dubokoronci, leptiri br. 2 do 3, ali i gume tipa tvistera s laganim vođenjem i potezanjem na mah s kraćim zastojima.
Grgeč je riba koja se baca na sve. Prema literaturi, ovaj mali razbojnik postaje zanimljiv za varaličarenje kao naša najmanja riba, koja se uopće da loviti varalicom, kad naraste oko 13 cm i počne juriti živi plijen. Ova veličina je malo upitna, jer naši mali grgeči baš ne priznaju znanost. Najbolje je kad se u savskom ribolovu bolena kakav malac od jedva 10 cm zaleti na poveću varalicu. Kod ribolova na postavu grgeč je jako oprezan i promatra lagano krećući plijen dulje vrijeme, dok kod ribolova varalicom bez puno oklijevanja napada vibrirajuću varalicu.

U jatu

Grgeč se u jesen kreće u jatima tražeći hranu prije zimskog mirovanja. Mali grgeči imaju vretenasto tijelo, dok stariji dobiju karakterističnu grbu iza glave. Takvi “grbasti” primjerci često postaju usamljenici “samci” ili se kreću u jatima od samo nekoliko primjeraka. Prema jednoj literaturi grgeči se kreću u manjim jatima većih riba ili većima jatima manjih riba, dok se prema drugoj, u nekim, najčešće manjim i dubljim vodama često nalaze i plove s primjercima različitih veličina. U takvim jatima je razmještaj riba točno određen, tako da su najveće ribe na početku i na bokovima plove, a manje su ribe u njenoj sredini. Kad se grgeči u jatu spremaju za lov plijena, velike se ribe razdvoje i prve krenu u napad. U stvari, cijelo se jato razbije i u malim grupicama ili pojedinačno (posebno veći primjerci) jure za jatom ribica dok ga ne ulove ili rastjeraju. Tada se ponovo okupljaju u jato, te nastavljaju dalje tražiti pogodne žrtve. Jednom kad pogodimo jato u pravilu ćemo dobiti prvo veće primjerke. Zanimljivo je da se jata grgeča okupljaju tijekom dana, dok se pred večer s prestankom lova grgeči razdvajaju, da bi se dolaskom jutra opet formiralo jato.

Pozicije

Grgeče u zatvorenim vodama najlakše je naći uz stupove, granje i druge potopljene brane u vodi. U tekućici kao Sava nije ih tako lako naći, ali vrijedi pokušati uz stupove mostova, zidane obale i odrone pune stijena i kamenja. Jato se ponekad odaje po prskanju vode dok pojedini grgeči love ribice na samoj površini. Najčešće ne ulovi “iz prve” nego ponavlja napad, što je dovoljno da se uoči mjesto i na njega pošalje varalica.

Kako i čime?

Za grgeča obično kažu da nije važno na što ga loviš, nego možeš li ga pronaći. Kad ga se nađe, grgeč će udariti na skoro sve što mu se ponudi. Važno je da varalica ne ide prebrzo. Za voblere je kažu najbolje da se izazovno “gegaju”, za leptire je važno da su sjajnih krilca, po mogućnosti s crvenim točkicama, a silikonci trebaju biti žućkaste ili sivobijele boje. Kod ribolova grgeča varalicama u jesen treba krenuti od dubljeg sloja vode. Obično se napravi tri ili četiri prolaza u tom jednom sloju, pa onda pomiče varalicu u viši sloj. Ponekad se isplati ponovo spustiti varalicu u dublji sloj, jer grgeč jednostavno čeka da mu se varalica stavi “pod nos”.
Kad se lovi iz čamca, na mrtvicama na npr. Savi, priđe se plovilom vrlo blizu granja u vodi i vrlo kratko zabacuje pretražujući vodu u dubini uz sami čamac. Dalje zabacivanje od čamca i sporo povlačenje varalice prakticira se na otvorenom dijelu mrtvice, na dubljim mjestima nekadašnjeg vodotoka, gdje se varalicu, najčešće voblere u tipu Shad Rapa pušta da se spusti što dublje i cimanjem povremeno odiže iz sloja vode po kojem je vučete. Kad su mjesta dublja od 5-6 metara, radije bez zabacivanja neposredno uz čamac, varalicu, najčešće manju žlicu pustite da se spusti gotovo do samog dna i polako je odižite i spuštajte, kao kod jigganja. Ovakvim ribolovom se elegantno izbjegne štuka, pa se može loviti bez sajlice, koja je inače obvezna kad se grgeč lovi na vodi gdje ima i štuka. U grgečolovu možete koristiti vrlo kratke žičane sajle, ne dulje od 5 cm, što je dovoljno za skoro svaku zalutalu štuku na “grgečkoj” vodi. I varalice su najčešće u duljini do 5 cm. 

Vobleri i silikonci

Osim Rapalinih Shad Rapova i dvodijelnih Jointed Shadova u “yellow pearch” i “pearch” dekoraciji (grgeči se drže za jedne od glavnih kanibala u ribljem svijetu), dobri su i vobleri Ružno pače i Calypso. Posebno je lovan Calypso u veličini 3 i 4, obojan žuto. Kažu da je i inače najbolja kombinacija za grgeča žuti trbuh i crvenilo na vratu varalice. Naravno uvijek u grgečolovu varalica se mora vući sporo, sporo.
Vobleri tipa Shad Rapa su posebno uspješni kad se površinski sloj vode za sunčanog jesenskog dana zagrije, jer tada veći grgeči biraju dublje slojeve vode, a hranu traže pri površini. Dubokoronci pri potezanju uranjaju, a kad prestane potezanje polako se izazovno lelujajući dižu gore. Poteži-pusti je jednostavna tehnika kojom se ovim voblerima privuku grgeči. Griz je najčešće u trenutku kad prestanemo s potezanjem, a vobler se počne dizati prema površini. Tada je važno osjetiti trzaj i odmah kontrirati.
Za varaličarenje silikoncima dobrim su se pokazali twisteri i shadovi obojeni žućkasto, iako neki varaličari drže crvene silikonce vrlo dobrim za grgeča. Kod leptira najbolji su oni žutih i bakrenastih krilaca, u veličinama 2 i 3, a kod ribolova leptirima dobro je imati “vunenu suknjicu” crvene boje na trokuka udici.
Grgeč često promaši varalicu, ma koliko je sporo vukli, pa je potrebno ili malo sačekati da je stigne uloviti u drugom napadu. Grgeč je poznat kao ne tako brz, ali zato vrlo uporan grabežljivac, obdaren dobrom kondicijom i ustrajnošću kojom jato većih grgeča kad je u hranjenju doslovce desetkuje jato ribica. I ono najljepše od svega – može se loviti doslovno preko cijele godine. Za njega nema zime (nadam se da ste imali priliku vidjeti kako ih Skandinavci love kroz rupe u ledu na neke štapiće od 30-tak centimetara.Na kanalima i jezerima je slična situacija. Treba ga potražiti na osunčanim, plićim dijelovima, gdje se sitna riba već razmrdala i počela hraniti. Zaostala prošlogodišnja trava i trska, truli lokvanji ili granje u vodi, sigurno kriju ovog šarenog  razbojnika.  Po mom nekom dosadašnjem iskustvu, sada je daleko produktivnije (i to čak i do 82,76%) ponuditi mu neku varalicu (tvister, šedić, sporije vođen dubokoroneći  vobler, ili čak “žličicu” ili “leptirića”, nego ga uzalud čekati da pronađe filet ili kederčića (o glistama i crvima ne diskutiram…. ja sam ipak varaličar). Ali, svaka voda je priča za sebe. Jedno samo treba imati na umu – ne postoji vreća bez dna … I najbogatija voda začas opusti . Lovite, zabavljajte se i uživajte, ali i vraćajte ih da još malo porastu. Samo na taj način ćete, jednog dana, imati priliku da na štapu osjetite onaj bezglavi bijeg u dubinu i pumpanje kojim se potpisuje onaj pravi, veliki grgeč …

MORSKI RIBOLOV NA IGLICU

Iako puna sezona ribolova s obale na iglicu traje od zime (kada more zahladi, pa iglica priđe bliže obali), pa sve do kasnog proljeća, ova se riba uspješno može loviti i ljeti. Iglica je riba iz porodice štukoskuša. Karakterističnog “igličastog” tijela, pomalo nalik na “malu sabljarku”, izaziva pažnju sportskih ribolovaca posebice kontinentalnih. Riječ je o živahnoj ribici, čije se nagle promjene smjera plivanja tik pod samom površinom mora, te izlijetanja i zalijetanja prilikom lova lako uočavaju. Dapače, njene egzibicije i vratolomije su jedinstvene.
 
Lako je prepoznatljiva riba specifičnog duguljastog tijela, uske glave s produženom “sabljom” – kljunom punim sitnih zubića.
Iglica i igla! Mnogi će se žestoko posvađati u uvjeravanju da se radi o dvije ribe, dvije vrste ne dva primjerka. Ali… nije tako, jednako kao što ni iglac nije treća vrsta. Sve je jedna riba koju na našoj obali i otocima nazivaju iglica, igla, iglac, jaglica, jigla, ali i angužigola, đingula… 
Posebna vrsta je iglunić, kojeg ponegdje također nazivaju igla ili tupa iglica. Koji je od naziva pravi ili službeni? Na ovo pitanje nema odgovora. Svatko će tvrditi da je pravi upravo onaj naziv kojeg on rabi. Ipak, najčešće su u uporabi igla i iglica. Jasno, potječu od izgleda. Riba kojoj su vilice toliko izdužene da uistinu podsjećaju na igle ne može se drugačije ni zvati! Čeljusti su izrasle u dug i tanak, ravan, šiljast i zubat kljun. Slijedi izdužena i uska glava, pa potom duguljasto i zaobljeno tijelo prosječnog promjera tek 2 – 3 centimetra. I peraje su pomalo čudne, sitne i nepravilno raspoređene, sve osim repne koja je normalna oblika, ali u odnosu na duljinu tijela ipak malena. To dugo tijelo uključujući i izdužena šiljasta usta najviše naraste do 80 centimetara dostižući težinu od 1,15 kilograma. Težina prosječnog primjerka iznosi desetak dekagrama.
 
Boja tijela iglice je zelenkasta do modrikastosrebrna s prijelazom u srebrnastu na donjem dijelu. Glatka koža djeluje kao posipana srebrnastim prahom. Tko je imao prilike jesti iglicu, a ona baš nije česta na našem stolu zacijelo je primijetio da joj je i središnja kost  kralježnica obojena. Ima zelenu boju!
Kao i ostala pelagijska riba iglica nema stalnih staništa, a rasprostranjena je po čitavu Jadranu. Najčešće se drži u velikim plovama u toplijem dijelu godine na pučini, dok u hladnijem dolazi bliže obali zalazeći čak i u zatvorene zaljeve. U većim količinama zadržava se oko naših vanjskih otoka na području Kornata, oko Paga te u širem akvatoriju Pule i Lošinja. Uglavnom se zadržava bliže površini pa nije rijetko vidjeti plovu iglica kako poigrava i poskakuje na samoj površini. Dubina mora i vrsta dna na nju ne utječu tim više što je u stalnom pokretu.
Iglica je stanovnik sredozemlja, europskih i sjevernoafričkih obala Atlantskog oceana, te otoka i otočnih skupina – Velika Britanija, Irska, Madeira, Kanari, Azori i Zelenortski otoci. U tim područjima međutim živi nekoliko podvrsta iglice koje se međusobno neznatno razlikuju. Ova naša jadranska podvrsta, nazovimo je tako ne upuštajući se u znanstvene nazive stanovnik je Mediterana i Kanarskog otočja. Neke od tih podvrsta nešto su veće, ali ne drastično. U literaturi se navodi podatak o maksimalnoj duljini od 93 cm, dok je u britanskim vodama udicom iz plovila ulovljen najteži primjerak težak 1,63 kg.

Pribor

Ljeti iglica luta dalje od obale. Pučina je njeno područje pa je ribolov daleko uspješniji s plovila. No, može se loviti i s obale. U priobalne terene zna ljeti zaći i danju za sunčanog dana, po mirnom ili namreškanom moru, no češće po noći. Tada, predveče i noću najbolje ju je pokušati loviti s obale. Hrani se sitnom ribom i planktonom. Vrlo je proždrljiva. 
Za ribolov iglice s obale najbolje je koristiti štap dužine 4 ili 5 m (idealni su bolognesi) težine bacanja 5-25 grama. Na štap se postavlja rola bržeg prijenosa, a na nju najlon promjera 0,15 do 0,20 mm. Sistemi za ribolov s obale su vrlo jednostavni. Na kraj najlona vežite vodenu kuglu (popularnu vasericu), a na njen drugi kraj 30-50 cm dugi predvez s jednom udicom (br. 6 do 8). Posebice su nam se dobrima pokazale udice Kristal tvrtke Mustad. Za mamac koristite crijevo srdele, živog gavuna ili meso šaruna odnosno krak lignje .. s malim šansama da će iglice intenzivnije gristi. Ješka koja miruje iglicama nije privlačna i proći će dosta vremena prije no što zagrize, ako uopće zagrize.

U novije vrijeme dosta sportskih ribolovaca blinka iglice. S obale je to nešto teži i zahtjevniji posao. No, itekako je moguć. Jednostavnije je panulati na otvorenom vukući za sobom male uske varalice tipa Rapala Fat Rap dužine 3-5 cm srebrnastoplave boje ili male uske žlice. Na taj način varalice treba povlačiti vozeći brodicu brzinom do 2 milje. Istim varalicama se može blinkati s obale. Za tu avanturu potreban je špinerski štap dužine do 2,7 m, akcije A (brza akcija – samo vrhom), rola brzog prijenosa s najlonom promjera do 0,16 mm. Varalica se izbacuje što dalje. Po mogućnosti u područje gdje smo vidjeli da iglica radi. Varalica se potom lagano povlači kroz gornji površinski sloj mora. Neki ribolovci za lov iglica koriste svileni konac ili vunicu  bez udice. Ona se zaleti na konac-vunicu , a on joj se omota oko zubića. Na taj način iglicu se izvuče čitavu, bez ranjavanja. Jedina je opasnost da svojim zubima pregrize najlon. Iskusnim i uspješnim sportskim ribolovcima to je važno, jer oni živu iglicu koriste kao ješku prilikom panulanja na veće ribe, kao što su zubatac, gof, tuna ili luben. Iglica je odlična ješka i njenu izazovu velike i pohlepne ribe ne mogu odoljeti. Jutarnji sati su najbolje vrijeme za ribolov , dok za dana lagani vjetrić stvara pogodnije uvjete za ribolov.

Kao sabljarka

Jednom ulovljena i zakvačena iglica se pokazuje kao neočekivano veliki borac. Izvlačenje predstavlja vrhunski doživljaj, koji zbog njenog iskakanja podsjeća na ribolov sabljarki. Iglica udara neočekivano, bez predigre i taktiziranja. Zakvačena na udicu vuče u svim smjerovima, izlijeće iz vode cijelim tijelom, pliva prema obali, od obale…
Sve u svemu, ribolov na iglicu predstavlja pravi gušt. Dosta ribolovaca je lovi i zbog mesa, intenzivnog mirisa i vrlo ukusnog, pečenog.

Vjerojatno će pri prvom ribolovu na ovu ribu, velik uspjeh biti uopće uloviti koji primjerak, no kad se stekne rutina i pogodi mjesto i vrijeme, s obale se može uloviti u jednom izlasku na vodu i po nekoliko, pa i desetak iglica.

izvor : internet

Marijan Jambrešić