RIBOLOV ŠTUKE

Bez ikakve sumnje štuka je vrhunski predator i razbojnik koji lovi sve što se kreće u blizini: od drugih riba, do žaba, ptica pa do manjih sisavaca. Njena obitavališta su zatravljeni zavučeni zaljevi. Nakon proljetnog otapanja leda, približava se obali gdje se mrijesti u plićacima. Kad ljeto poodmakne polako se povlači u dubinu tražeći hladniju vodu.
Ako se lovi u mutnijoj vodi žuta boja bi vjerojatno bila uspješnija. Najviše ugriza imao sam u ranu zoru i rano prijepodne. Zbog kao igla oštrih zuba, varalica se mora zakačiti za 30-tak cm dugu čeličnu sajlu kao predvez. Meso ima specifičan ukus “na divljač” i puna je kostiju.

Zbog pomalo zastrašujućeg izgleda i mnogim pričama o proždrljivosti i veličini, štuka sa pravom nosi nadimak “vodeni vuk”. Možda jedna od najzastupljenijih slatkovodnih riba na svijetu, čije se prebivalište proteže od sjeverne Azije preko sjeverne i srednje Evrope pa do sjeverne Amerike.
Štuku nije teško prepoznati zbog njene specifične građe. Usko, vretenasto tijelo na čijem kraju se pored repne peraje nalaze i leđna kao i potrbušna, a sve u cilju ogromne brzine iz mjesta pri napadu na žrtvu. Vretenasto tijelo u obliku torpeda počinje sa glavom i ustima u obliku pačjeg kljuna koja su puna velikih i kao žileta oštrih zuba. Mišićavo tijelo je pokriveno zeleno žućkastom “kamuflažnom” bojom, a sve sa ciljem loviti, ubiti i pojesti.
Rekord štuke iznosi 25 kg.  i ulovljena je u Njemačkoj, mada postoji i izvještaj o štuki koja je težila 30 kg. Sjeverno-američki rekord iznosi 21 kg.  i ulovljena je u New York državi, dok kanadski rekord iznosi 19 kg. i ulovljena je u Ontariju.
Iako je veča štuka od 22 kg.  ulovljena u Quebeku, nikada nije priznata kao rekord. Do danas nije objašnjeno zašto euro-azijske štuke rastu veće od sjeverno-američkih u prosjeku za 13 %.
Štuke se mogu naći u skoro svim rijekama i jezerima gdje nema toka vode ili je tok veoma spor, u barama, rezervoarima, mutnim rijekama, velikim i dubokim jezerima pa čak i u ušćima rijeka u more gdje je voda neznatno slana. Ipak štuke najviše vole jezera i rijeke u kojima ima mnogo trave . Najveće štuke se nalaze u velikim dubinama gdje je voda hladnija pogotovu ljeti. Velike štuke mogu se svrstati u hladnovodne ribe jer zahtijevaju temperaturu od svega 10 C.

Za razliku od maskija, štuke nemaju običaj da se zadržavaju na određenim mjestima već se kreću u zavisnosti od sitnih riba kojima se hrane kao i u zavisnosti od temperature vode.
Štuka se  najbolje lovi kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uvečer pri zalasku sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male valove bolji je nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje možda je najbolje vrijeme za pecanje štuke. Za razliku od maskija koji prestaje svaku aktivnost poslije hladnog vala, štuka i dalje ostaje aktivna. Štuke se hrane preko cijele godine, a najaktivnije su kada je temperatura vode oko 15 C. Plitka jezera u kojima nema velike dubine i gdje temperatura vode ljeti penje i do 25 C. utječe na slabo hranjenje štuka preko ljeta. Postoji vjerovanje da se štuka slabo hrani preko ljeta zbog gubitka zuba što je totalno pogrešno. Toplota vode utječe kako na njihovu ishranu, tako i na njihov rast. Pri temperaturi od 15 C. štuke i najbrže rastu. Ovo i objašnjava zašto duboka jezera gdje one mogu naći niže temperature koje im odgovaraju, obično imaju mnogo veće i teže štuke nego plitka jezera, gdje su štuke uglavnom mršave a dugačke. U ljeto se plitka jezera brzo zagriju od površine do dna i štuka nema hladnu vodu da u njoj prebiva. Prinuđene da žive u toploj vodi njihov rast je znatno usporen, a i životni vijek im je mnogo kraći.
Štuke u principu imaju veoma jednostavnu taktiku lova. U najviše slučajeva štuka se nalazi u zasjedi i skrivena travom odakle se ogromnom brzinom ustremljuje na žrtvu. Štuke se hrane drugim vrstama riba, ali također napadaju i žabe, miševe, male patke, rakove i razne vrste insekata. Skoro sve vrste riba se nalaze na jelovniku štuka. Od basova i smuđeva do pastrvi. Također napadaju i svoju vlastitu vrstu. Poznate su po napadanju riba svoje iste veličine, pa su izvještaji o nalaženju štuka uginulih sa velikom ribom zaglavljenom u ustima veoma česti.
Temperatura vode i količina hrane najvažniji su faktori u životu štuka. Rano u proljeće kreću se prema plitkim mjestima radi mrijesta i to već nakon otapanja leda i kada voda postigne temperaturu od oko 4C. Mjesta gdje se mrijeste su najčešće plitki zaljevi, ali i dublji a uski zaljevi, zatim manje rijeke i potoci. Postoje izvještaji da se štuka može izmrijestiti ispod leda.
Tokom ljeta štuke se najčešće nalaze pored trave u vodi od oko 1-3 metara dubine, ali velike štuke obično silaze u dubine od 10 i više metara. Kako štuke rastu i njihovo prebivalište je sve dublje.
Vrijeme poslije topljenja leda je svakako vrijeme kada ih je najlakše uloviti. Prvo zato što dolaze u plitku vodu radi mrijesta. Pecanje sa obale je idealno u ovo vrijeme jer se nalaze blizu obale i lako ih je pronaći. Drugo, veoma su gladne u to vrijeme jer se preko zime ne hrane intenzivno kao ljeti. U samom činu mriješćenja štuke gube veliku količinu energije i ne hrane se mnogo i tek posle završetka mrijesta počinju sa aktivnim hranjenjem. Treće, rano u proljeće još nema trave u vodi i štuka je u to vrijeme prinuđena da u nedostatku zaklona kruži vodom u potrazi za plijenom. Bilo koji dio vode koji je plitak će ih privući u to vrijeme, jer će tu voda otopliti brže nego u ostalim dijelovima. Plitki zaljevi, sa ušćem potoka ili manje rijeke pravi su magnet i odlična mjesta za pecanje štuke rano u sezoni. Kasnije u sezoni u ovim dijelovima vjerojatno ih neće biti, a i ako nađete neku, biće to veoma mali komadi.
Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zaljevi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaljev, muljeviti dio ispred prvo je mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini dobro je mjesto. Duboka mjesta pored obale ili obalu koja ima nagli pad u dubinu u ovo vrijeme treba zaobići, jer se štuka na takvim mjestima neće mrijestiti pa ni zadržavati.

Najbolje je probati na mjestima i uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili rijeke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra, i zato se voda brže zagrije na sjevernoj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.
Ako lovite iz čamca, električni troling motor veoma je koristan dio opreme u ovo doba godine. Prilaz plitkim zaljevima može jako uplašiti štuku ako koristite veliki motor. Kako još uvijek nema trave štuka veoma lako može “osjetiti” čamac. Praćenje same obale je skoro nezamislivo bez električnog motora. Međutim vjetar se može pokazati još korisniji saveznik. Polako klizanje čamca po vodi uz pomoć vjetra je totalno bešumno i bez vibracija koje daje propeler, pa se vrlo često desi da možete ugledati štuku u vodi, i zatim zabaciti varalicu ispred njenog nosa. Čamac u ovom slučaju može preći preko štuke koja je na dnu a da se ona ne uplaši i pobjegne, naravno pod uslovom da nema buke u čamcu, jer se i sam zvuk hodanja po čamcu veoma dobro prenosi kroz vodu.
Dokovi i bilo kakvi objekti u vodi mogu biti odlična mjesta rano u proljeće. Kako još uvijek nema trave, štuka će koristiti bilo kakav zaklon u vodi, pa ovakva mjesta ne treba obići. Također drveće čije se grane nadvisuju nad vodom kao i drveće palo u vodu dobro je mjesto. Na svim mjestima se može uhvatiti štuka preko cijele sezone, ali ako pecate sa obale i želite uhvatiti veliku štuku, ova mjesta rano u proljeće odlična su prilika. Rano u proljeće isto kao i u ranu jesen štuke je najbolje tražiti u jezerima „eurotropik“ tipa. Kasnije u sezoni kada otopli manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično. Za vrijeme veoma toplih dana u augustu, štuke će se preseliti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. Sonar je veoma koristan u ovim situacijama jer se sa njime mogu pronaći strukture u većim dubinama oko kojih vrijedi probati. U jesen kada voda počne da se hladi, štuke dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna štuke nemaju neko pravilo gdje se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Štuke ostaju aktivne i tokom cijele zime i moguće ih je uloviti kroz led.
Univerzalna varalica za štuku na postoji. Jedna vrsta varalica može biti dobra u jednoj situaciji, dok u drugoj možete da je koristite bez ikakvog uspjeha. Uspjeh u mnogome zavisi i od prezentacije. Razne vrste leptirića, voblera i žličarka su svakako najrasprostranjeniji tipovi varalica među ribolovcima na štuku. Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice koriste veoma sporom prezentacijom. U ljeto iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Razne vrste plastičnih mamaca kao shad ili mister twister su odlične i trebaju se vuči veoma sporo, otprilike isto kao kada na njih pecate neaktivnog smuđa. Male leptiriće kao Meppsovi ili Blue Fox u veličini do broja 4 također su dobre pogotovo sa takozvanim “Colorado” leptirom ili kako su kod nas popularne kao “okrugle”. Razlog je u tome što se ovi leptiri mogu vući sporije od takozvanih duguljastih leptirića i pri tome proizvode više i veće vibracije. Manji vobleri su također nezamjenljivi. Naravno trebaju biti sa malom pločicom (plitkoroneći) da ne bi išli previše duboko. “Rapala Husky jerk”,” Fenwick Wobbl`n minnow”, ” Luhr Jensen Javelin”, kao i ostale vrste plitkoronećih voblera odlične su , mada su najmanje korištene za štuku od svih ostalih vrsta varalica. Veliki broj ribolovaca stavlja i žličarke ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Razlozi se mogu tražiti u pogrešnoj prezentaciji ovih varalica. Vobleri se ne trebaju vući ravnomjerno i jednoličnom brzinom, što većina ribolovaca i radi, već serijom kratkih trzaja i zaustavljanja u mjestu i pauzi. Naravno sve varalice, a pogotovu metalne mogu se vući na trzaje, ali ne i sa pauzom što je veoma važno. Jedino žličarka koja se zaustavi pri povlačenju ima tendenciju da se vrati unazad pravo u lice štuki što neki put izazove refleksnu reakciju kod štuke da je napadne. Ali ako štuka nije zainteresirana i žličarka će kao i sve ostale varalice jednostavno potonuti na dno….sve osim voblera.

Kada štuka “radi”, skoro svaka “agresivna” varalica kao leptir ili žličarka biti će dobra i isto kao i vobler može uhvatiti štuku. Međutim kada štuka “ne radi” dvije vrste varalica nadmašuju sve ostale. Vobleri i jigovi.
Vobleri se dijele na tri vrste. Tonuće, plutajuće i takozvane suspend, odnosno na voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Neutralna težina ovih varalica omogućava im da ostanu u na istoj dubini kada se prestanu vuči. Neće ni tonuti ni plutati prema površini. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vuči kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Pauza može biti i duža. Neke vrste kedera imaju tendenciju da se pri susretu sa štukom umjesto paničnog bježanja jednostavno “zalede” u mjestu bez ikakvog pokreta. Štuka koja nije u raspoloženju da juri kedere obično koristi ovu priliku, i to je upravo ono što suspend vobler imitira. Također u proljeće kada je štuka još uvijek troma poslije zime i mrijesta, ova spora prezentacija se može pokazati kao veoma uspješna. Čak i ako štuka nije gladna i ne želi da uzima ništa, suspended vobler koji stoji u mjestu duže vrijeme može jako da iritira štuku koja se odlučuje za napad više da bi otjerala uljeza,…….. koji ovom prilikom ima trokrake udice na sebi.

Ne postoji ni jedan suspend vobler koji je univerzalan. Veoma je važno imati izbor ovih varalica po dubini zaranjanja, težini, sposobnosti ostajanja na raznim dubinama, jačina vibracija i odsjaja. Boja i nije toliko važna. U svakom slučaju, prirodne boje u bistroj vodi i svjetlije boje u tamnijoj vodi. U mutnoj vodi boja nije važna.
Korištenje ovih varalica nije nikakva umjetnost, i ne treba mnogo vremena i eksperimentiranja da bi pronašli najbolje modele za mjesta gdje vi pecate.
Ako su vobleri gore predstavljeni kao odličan izbor za neaktivnu štuku u gornjim slojevima vode, jigovi su to isto za duboku vodu i za dno. Spominjući jigove , ovdje ne mislimo samo na klasične, plastične jigove kao shad, tvister ili gušter, već i na jigove koji umjesto plastike imaju jelenovu dlaku,takozvane………bucktail jigove.
Zašto dlaka umjesto plastike?
Pa zato što ima više prednosti u lovu na štuku nego klasični plastični jigovi. Prva i najveća je izdržljivost. Plastični jig se može baciti poslije par ili samo jedne štuke koja ga razdere svojim oštrim zubima. Bucktail jig može izdržati mnogo više štuka a da ostane funkcionalan. Pri brzom povlačenju jiga na cimanje, veoma mali broj jigova ostaje na udici a da ne sklizne niz vrat udice. Jigovi sa dlakom mogu se povlačiti mnogo brže nego li i jedan jig sa plastikom, što je bolje kada je štuka veoma aktivna i agresivna.

Naravno i za njih se koristi težina glave u zavisnosti od situacije isto kao i korištenje plastičnih jigova za smuđa. Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset centimetara i to je problem jer ih je u toj dužini veoma teško naći. Regularni bucktail jigovi za smuđa su mnogo kraći i zato duže za štuku najbolje da sami napravite. To vam omogućava izbor i kombinaciju boja koje sami želite isto kao i izbor oblika i težine olovna glave. Dlaka koja u vodi pulsira i time daje vibracije u vodi imitira razne vrste sisara kojima se štuka hrani.
Iako većina ribolovaca na štuku koji koriste ovu vrstu varalice koristi spining mašinice i mono najlon, baitcast mašinica i štap može isto tako dobro da posluži . Mono najlon omogućava jigu da ide dublje i brže da potone. Ali zato neki od novih super upredenih struna veoma male debljine imaju mnogo bolju osjetljivost pri vođenju jiga.
Regularni plastični jigovi su i dalje nezamjenljivi za štuku. Njihova efikasnost je u veoma sporoj prezentaciji. Ova mogućnost je veoma korisna u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica. Druga velika prednost je da se sa jigom može detaljno istražiti svaka struktura u vodi i tako pronaći štuka koja je možda tu negdje sakrivena. Boja plastike i oblik glave jiga je stvar vašeg izbora, ali težina jiga zavisi od situacije. Dubina vode i aktivnost ribe su glavni faktori u izboru jiga.
Jigovi su odličan izbor za štuku. Ponašanje jiga kao imitacija kedera je veoma efikasna i na izgled prosta, pa ipak za korištenje ove vrste varalica treba određeno vrijeme da bi se postiglo iskustvo u radu sa njima. Za početnike može biti teško u početku razlikovati udarac ribe od dodira jiga sa dnom, pogotovu ako se koristi neki od novih super linija. Neki od jigova na tržištu imaju mirise natopljene u plastiku od kojih su napravljeni.
Leptiri su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Također na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti ili jiga što daje leptirima dodatne vibracije.
Najbolje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i “guraju” vodu. Ipak, dosta ribolovaca sa uspjehom koristi ove varalice na svim dubinama. Također jednolično motanje može se koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama. Leptiri daju velike vibracije i štuka ih može osjetiti sa velike daljine. U kombinaciji sa svjetlucanjem leptira ova varalica je izuzetno produktivna. Štuka obično veoma agresivno napada ovu varalicu, pa ipak iako ima najveći postotak zabadanja pri kontri, desi se da je štuka promaši.
Ne vjerujemo da postoji i jedan ozbiljniji ribolovac na štuke koji u svojoj kolekciji nema žličarke. Iako su ovo prve i nekada bile jedine varalice za štuke i danas pored sve konkurencije imaju dobar dio u ulovu. Stari dobri “Effzet” ili “Mepps Cyclops” i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje izaziva štuku da je napadne. Ipak se često dešava, pogotovu kada se vuku na trzanje da ih štuka promaši. Neki put ribolovac uoči štuku ako je bliže obali, ali u većini slučajeva to se dogodi dok je varalica još uvijek izvan vidokruga ribolovca. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila varalicu, ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Ova imitacija paničnog bijega kedera često natjera štuku da se okrene i ponovo napadne varalicu. Žličarka za štuku ne mora biti velika, jer su i manji modeli dovoljno teški da se mogu spustiti na veće dubine. Također odlične su za mutnu vodu i pri pecanju kada nema dovoljno svjetlosti kao veoma rano ujutro ili kasno navečer. Najčešće korištene boje su srebrna i zlatna, mada se u Sjevernoj Americi najviše koristi crveno-bijela. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi. Ovo se reflektira vračanjem žličarke unazad, pravo u lice štuki koja eventualno prati varalicu na malom rastojanju, i najčešće se odražava refleksnim napadom štuke na varalicu.
Spinnerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Kombinacija velikih vibracija pri sporom vučenju varalice, također veoma je dobra za pretraživanje terena. Spinnerbeit može imati jedan ili dva leptira. Ima ih i od tri, ali se ovi više koriste za maskija. Leptiri mogu biti u više kombinacija kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Također i veličina im varira. Neki imaju jelenovu dlaku ili plastične niti na udici. Duguljasti leptiri daju veće vibracije.
Površinske varalice nisu toliko zastupljene u pecanju na štuku. Većinom se dešava da štuka na površinsku varalicu bude slučajno uhvaćena pri pecanju na maskija. Ipak, štuka se može lijepo pecati na jednu vrstu površinske varalice a to je buzzbait, koja i slovi za najbolju površinsku varalicu pri pecanju štuke.
Može da se vuče pri različitim brzinama i veoma je dobra pri istraživanju novih mjesta. Jig se može dodati na ovu varalicu kao dodatna vibracija.
Sve tri grupe voblera se sa uspjehom mogu koristiti na štuku. Upotreba suspend voblera je opisana već u tekstu. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi, ali je pitanje kako spustiti plutajući vobler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani “sistem u tri pravca” koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Također se može koristit i žica sa olovom koja se koristi za smuđa, a radi na istom principu. Ovi sistemi će kasnije biti obrađeni u posebnom poglavlju. Plutajući vobleri sa velikom pločicom koji stižu do dna nemaju tendenciju da se za dno i kvače kao što je to slučaj sa tonućim.
U svakom slučaju koristite boje riba koje su najzatupljenije kao glavna hrana za štuku u vodi gdje je pecate. Vobleri prirodnih boja su skoro svuda odlični, a probajte i da eksperimentirate.
Pecanje na živi mamac je i dalje veoma zastupljeno i vrijeme u rano proljeće je i za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite odlično mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu. Također kao što sam ranije napisao u ovo vrijeme štuka nije u raspoloženju da juri za kederima ili za brzim varalicama, pa je upotreba kedera veoma produktivna. Pecanje na plovak je u suštini bolje nego pecanje na dubinsko (na dno), jer ipak pecate u plitkim vodama. U suštini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba biti oko desetak cm ili u zavisnosti od štuke koju očekujete da ulovite.
Štap i mašinica pri ovoj vrsti pecanja nisu toliko bitni. Spining ili baitcast će poslužiti odlično, mada je duži štap preporučljiv. Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.
Bilo da pecate na živi mamac ili na varalice, sajla je obavezna. Savitljiva, upredena žica ili plastificirana sajla, ali obavezno da bude crne boje zbog manje vidljivosti u vodi.
Štuka spada u vrstu riba koje je najlakše upecati. Čini se da ne uče iz prethodnih grešaka kao npr. njen američki rođak maski,  pa se dešava da uhvaćena i vraćena štuka bude ponovo ulovljena istog dana.
Ipak budite strpljivi, eksperimentirajte sa raznim vrstama varalica i tehnika…….i trud će se zasigurno isplatiti.

Izvor : internet i forumi

Marijan Jambrešić

ŠARAN U PROLJEĆE

U današnje vrijeme kada je šaranski ribolov doveden do savršenstva i imamo pristup stvarima koje do prije par godina nismo mogli ni zamisliti, a nismo znali ni deset posto o navikama riba ribolov je bio stvarno zahtjevan sport i bio je veliki uspjeh upisati se kakvim ulovom, točnije jednom ribom po ribolovu i bili smo zadovoljni tim rezultatom. Danas je ribolov postao stvar prestiža i dokazivanja, a da ne pričamo o priboru koji posjedujemo …..

Pribor valja prilagoditi uvjetima na vodi kada je u proljeće  voda još dosta bistra i riba jako oprezna. Bez kompletnog sustava spuštenog na dnu nema ulova znači sistem mora praktički biti nevidljiv za ribe. Olova lakše gramaže recimo od 70-90 gr. Sistem mora biti složen savršeno jer svaka izgubljena riba neće tako skoro doći na hranilište.

Štapovi u proljeće moraju biti čim bliže površini vode, role otpuštene kako bi riba u slučaju griza osjetila što manji otpor na na kraju sustava i naposljetku postala neoprezna što rezultira dobrim ulovom. Buka na vodi i poziciji gdje lovimo mora biti minimalna što znači zaboravimo “tulume” na vodi jer moglo bi nam se dogoditi da ostanemo bez ulova. Znači da u takvim slučajevima pokušamo što manje koristiti rakete za hranjenje, a ako ih koristimo treba izabrati raketu koja radi što manju buku i razmaci hranjenja neka budu što duži.

Dvije stvari, a prva je da nikad ne podcjenjujete ribu i vodu na kojoj lovite, a druga isto tako važna, poštujte druge ribolovce.

U prvoj stavci je važno poštovati svog dostojnog protivnika i sačuvati ribe, pogotovo matične primjerke bez kojih nema malih potomaka. Ako već želite ponijeti ribu, trudite se da to ne bude ženka bar u ovom periodu.
Što se tiče prve stavke da ne podcjenjujemo vodu i ribu ma koliko znali teren, nekada je sve obratno jer priroda je čudo, a i svaka riba ima drugačije navike, pogotovo šaran i to naročito divljak, da ne govorimo kako se sve mijenja iz godine u godinu i ribe postaju, ajmo reći inteligentnije jer ih okolina tjera da budu takve.
Druga stavka je da poštujete druge ribiče, pogotovo se ovo odnosi na početnike u ovom divnom i veoma zanimljivom sportu punom adrenalina.

Mora vam biti jasno da pribor ne lovi ribu već ribolovac, pribor samo omogućava da svoje ideje provedemo u djelo i olakšamo sebi, a i ribama. Čitanjem se ne može naučiti loviti velike ribe, ali kad ste potkovani jakom teorijom onda je sve lakše i vremenom sve ide na bolje.

• Prvo i osnovno je znati …  šaran je hladnokrvno biće i uglavnom temperatura određuje njegovu aktivnost
• Pored aktivnosti ona određuje i zonu kretanja šarana koju mnogi zanemaruju u proljetnom ribolovu.
• Zona kretanja šarana u proljeće je naj češće prosto rečeno plićak, ali ne baš u pravom smislu riječi već manje dubine oko 1-2 metra maksimalno – u većini slučajeva.
• Plići dijelovi rijeke, jezera, bare, kanala itd. .. se brže zagriju od onih dubljih i šaran radije boravi na toplijem mjestu za razliku od zime kad je u dubljim dijelovima.

Tijekom zime šaran izgubi dosta kalorija i ima prirodnu potrebu da ih nadomjesti, tj. da se počne hraniti. Proljeće je vrijeme kad fauna dna i bilje nisu još razvijeni u dovoljnim količinama pa šarani aktivno tragaju za bilo kakvim zalogajem. Pretežno mamce uzima bez opreza, ali samo na lakšim vodama, odnosno onim na kojima ima manje ribolovaca gdje riba nema loša iskustva.
Kad se voda zagrije na barem 10 i više stupnjeva , u plićacima počne da se rađa život i obiluje raznim živim organizmima koji su hrana svim drugim ribama pa i šaranu.
Glavna stvar je odabrati mjesto za lov, u proljeće su to bez sumnje plići osunčani dijelovi gdje je voda toplija. Odabrati mjesto za lov je glavna stavka u lovu šarana općenito, a naročito u proljeće.
Kako pronaći poziciju za lov šarana u proljeće nije neka znanstvena fantastika, ali za neiskusne je približno tome. Proljeće je varljivo i treba obratiti pažnju na mnoge stvari. Pored svega navedenog treba obratiti pažnju i na znakove na vodi, a to je da pratimo pozicije nebili primijetili kupanje – izbacivanje ribe, mjehuriće na površini, zamućene dijelove i druge stvari koje nam daju do znanja da se riba tuda kreće. Šarani se u proljeće okupljaju u veča jata i stalno se lagano kreću u potrazi za hranom. Kada su vremenske prilike stabilne (toplije), skoncentrirani su oko plićih mjesta zakrčenih raznim podvodnim preprekama, muljevitih zona bogatim crvićima, glistama, insektima i drugim larvama te blagim kosinama prekrivenim vodenim travama itd…

KAKO ODABRATI PRAVI MAMAC?

Posebnosti vode na kojoj lovimo

Posebnosti voda određuju dobar i loš ribolov bez utjecaja sreće, jer ponekad sreća može odlučiti o svemu. Tu naravno ima svakakvih informacija.

• O kakvom se dnu radi na vodi
• Koja je zastupljenost šarana na vodi
• Na kakve probleme možemo naići u vezi s konkurencijom šaranu, bijela riba i sl.
• Dali ima onih poznatih velikih problema u vidu cvergla-somića ili velikog broja rakova
• Koliki je pritisak na vodu od strane drugih ribiča i na koje mamce isti love
• Prisutnost prirodne hrane u vodi
• Vegetacija i stime vezana zasićenost kisikom u problematičnim ljetnim mjesecima
• Dali se na vodi događa godišnje poribljavanje i dali se mrijesti šaran

Napominjemo da je dovoljan i mali pad temperature pa da se šarani presele natrag u dubinu, tj. dublje dijelove, a već poslije nekoliko sunčanih sati ponovno se vraćaju u pliće i toplije dijelove pretežno uz obalu, a još povoljnije je kad na udaljenom mjestu od obale imaju neko otočić sa vegetacijom ili neki sprud jer se tu osjećaju sigurnije nego da tumaraju uz obalu gdje je buka, ako je uopće ima.

Praćenje puhanja vjetra je također bitno, a ono određuje naj bolju poziciju za ribolovca i poziciju za plasiranje mamca. Idealno mjesto za lov je strana na kojoj vjetar nabija blage valove uz obalu jer vjetar praktično gura topli površinski sloj vode ka obali i odbija se o nju pa se blago vraća nazad čineći dvije pogodne stvari za ribu, a to su:
Prva je da stvara dublji sloj toplije vode pri povratku kad se odbije od obalu, a druga je da isto tako nanosi cestice hrane koja dodatno mami ribu da se kreće u tim dijelovima – zonama.
Sve navedeno nam govori i to da moramo biti izuzetno tihi bez buke i govora, čak i sa što manje kretanja jer nas riba vrlo lako uoči i nestane bez traga, ako i ne pobjegne sigurni budite da krupnije ribe neće uzeti mamac, ako se i dogodi uzimanje onda će to biti neki manji šarančić , a to nam nije cilj.

Dno

Podatak koji ako imamo na vrijeme, dovodi nas spremne u ribolovu. Naime ako se radi o muljevitom-aktivnom dnu koji samim time obiluje prirodnom hranom u taktici ali ponajviše u odabiru mixa može odraditi veliku ulogu. To su mjesta gdje riba ima pojačan interes obitavanja i na tome mjestu je sigurno vrijedno postaviti naše hranilište. Boila na takvom mjestu treba biti usmjerena ponajviše na prirodni signal sa vrlo malo ili nikakvog dodatnog mirisa-sintetičke arome. Šaran na takovim mjestima napregne sva osjetila i vrlo dobro registrira i najmanje signale prirodne hrane u vidu malih crvića recimo koji ispuštaju svoje izlučevine. Ono što mi nudimo na takvom mjestu mora biti isto tako nježnog usmjerenja i bazirano na prirodnim topivim elementima. Sve dodatno jačeg signala obično bude zaobiđeno zbog prioriteta koje u tim trenucima ima, a oni su sasvim drugačiji. Inače saznanje da se radi o mulju potiče da se upotrebljavaju takvi jači dodaci, jer se veže na teoriju o prevladavanju mulja u boili. To naravno nema veze s praksom i šaran jako dobro u tim trenucima punog napora u lociranju signala iz mulja locira i boilu bez jakih dodataka.
S druge strane ako se radi o tvrđim šljunkovitim podlogama na kojima idemo loviti a nisu preaktivne sa nekim sitnim školjkama, pužićima, i sličnom direktnom hranom šarana ovisno o dubini vode možemo ići sa jačim signalom mamaca. Naime na vodama sa manjom dubinom nije potrebno pretjerivati ​​sa jačinom signala-količinom mirisa. Dovoljne su srednje preporučene doze za kvalitetnu prezentaciju signala ribi. Isto tako na takvim mjestima boje igraju veliku ulogu jer se radi pretežito o dobroj vidljivosti i maloj udaljenosti ribe i mamca.

Brojnost šarana na vodi

Druga i predzadnja činjenica koju možemo jako dobro ukomponirati u promišljanje kod planiranja odabira mixa a i taktike naravno su odgovori o zastupljenosti, brojnosti šarana na vodi. Sve je to jako povezano i sa mrijestom i poribljavanjem vode. Naravno isto tako brojnost uvelike ovisi o ponašanju ribolovaca i samim odredbama društva koja gospodare vodom. Kao recimo ako se na vodi prakticira ribolov po sistemu ulovi i pusti.
Ako se radi o brojnijoj šaranskoj populaciji moramo računati na jata šarana koji nam dolaze na hranilišta. Jer jednostavno šaran kao biće tako funkcionira. Tada i naša taktika, ali naravno i odabir mixa za boilu će biti uvjetovan tom činjenicom. Možemo raditi korekcije u promjeru mamca i time riješiti dio problem, zatim “mješanjem” taktika s drugim mamcima napraviti intervale pojačanog hranjenja manje ribe gdje si ostavljamo prostor kada tog intervala nema da nastupimo s mamcem boilom kojom čekamo onu veću ribu ako nam je to naravno interes. Jer kombiniranjem nekih sintetičkih esencijalnih aminokiselina neke kombinacije pokazale su se izrazito napadane od manje ribe, konzumnog šarana. U tim kombinacijama prevladava aminokiselina lizin. To naravno nije niti čudo ako smo uvjereni u činjenicu da osim drugih osjetila šaran ima jako razvijen instinkt koji još nije do kraja jasan niti onima koji se znanstveno bave tim problemom. Radi se naravno o jednom vrlo važnom dijelu u napretku ribe, dodatnim doziranjem takovih dodataka riba to iskoristi maksimalno.

Ako se radi o vodi na kojoj se događa “aktivan” mrijest šarana stvari se mogu predvidjeti i one prije, ali i kasnije poslije mrijesta.
U vodama sa “odglumljenim” mrijestom riba sve radi kao i da će biti mrijesta. On se ne događa i ikra može i ne mora biti izbačena. Sa njom također može i ne mora biti problema.
Ovisno o razlozima tih događaja možemo iskoristiti takovu situaciju u našu korist. Jer puna veća potrošnja energije i ukupnog događaja ipak se odnosi na vode sa mrijestom. Tu treba posvetiti najveću pozornost i korigirati razmišljanja prema tome. Na takvim vodama priprema ribe je na puno većem stupnju. Riba slaže rezervu u velikom obimu. Ona na neki način jednostavno zna što je čeka prije, ali i poslije mrijesta što je posebno važno. Tu odigrava s najboljim mixevima do kojih smo došli i sami ili u suradnji s nekim. Nekakvi prazni tipovi mixeva sa manjkavim nutrientima ne dolaze u obzir. U igru ​​ulaze najkvalitetnija brašna životinjskog podrijetla sa vrhunskim aminokiselinskim profilima. I prije i netom poslije mrijesta. Prije mrijesta jer tada u proljetno doba izvora takvih elemenata nema dovoljno u prirodi da bi zadovoljni u kratkom razdoblju sve zainteresirane jedinke. Iza uspješnog mrijesta za kratko vrijeme horde tek izleženih jedinki kreće u akciju i sve što mogu zbog svoje veličine konzumirati biva riješeno. Tu smo zapravo naišli na činjenicu o “prisutnosti prirodne hrane u vodi”. Podacima o tome možemo u pravi tren ući s pravim mamcem i napravili smo pravu stvar. Inače imao dosta problema koji nas opet dovode do raznoraznih upitnika koji nam se počnu vrtjeti po glavi. Sve to pak dovodi do još jednog važnog saznanja, a vezano je za vegetaciju u vodi i zasićenosti vode s kisikom.

Postoje vode koje jednostavno u ljetnim mjesecima kod velike zatravljenost izuzetno slabo rade. Smanjena količina kisika u vodi i kombinaciji s prisutnošću prirodne hrane plus možebitno ako se radi o neuspjelom mrijestu odvodi tu vodu u one godine za koje kažemo da su jako loše za loviti na njima. Ribolov u takvim uvjetima zahtijeva samo i isključivo nadmudrivanje sa šaranom bez konkretnih hranilišta i kompleksnih mixeva. Puno različitih pojedinačnih mamaca razbacanih na puno mjesta sa PVA i stvar je riješena. “Udaranje” više na radoznalost ribe. Sve se mijenja mijenjanjem godišnjeg doba, pristizanjem nove vode zasićene većom količinom kisika. Na takovim vodama nakon proljeća šaran se budi tek u desetom mjesecu. O nekoj se vodi uvijek da dobiti sugestija na koji mix se dobro lovi. To je odlična informacija ali može biti i sugestivna. Zato treba dobro paziti od koga je dobita jer ima puno onih koji jako rado pričaju o ribolovu u puno većoj mjeri nego su na njemu prisutni. Zaključci se donose na bazi razgovora s drugima i njihovim iskustvima a da se o tome ne zna dovoljno. Zato se takove informacije trebaju uzeti sa rezervom. Što se tiče amura u proljeće on je malo drugačiji i rijetko kad je aktivan dok voda ne dostigne makar 15 stupnjeva. Ako je zima bila duga i hladna onda je lov sveden na minimum, ali ako imamo rano proljeće sa toplim intervalima i svakodnevnim povećanjem temperature ili makar održavanje iste, e onda su šanse za ulov veće.
Vrlo topla proljeća mogu postati top sezone za lov šarana!!

Općenito

Većina ima mišljenje da u proljeće bolje rade voćne arome dok u ljeto mesne, ali to nije u potpunosti točno već se treba pridržavati sastava aroma, tj.. da nam u proljeće arome budu na bazi alkohola, a nikako na bazi ulja jer se iste sporo otvaraju u hladnijoj vodi dok alkoholne imaju bolji učinak.
Da li će Vaš miks za boile biti na bazi ptičje hrane koja se najbolje pokazala, a za njom ne zaostaju ni miksevi s ribljim brašnom, raznim biskvitima itd.. to odlučuje sam ribolovac od svojih mogućnosti, ali svaka bi trebala biti sa što više hranjive vrijednosti, odnosno HNV ..

Za proljeće su se do sad najbolje pokazale slatkaste arome bilo da se radi o banani, medu, ananasu, vaniliji čokoladi itd. .. Sve ovisi od vode do vode i procjene ribolovca.
Što se tiče boje mamca, nije loše da su malo upadljiviji kako bi ih riba lakše detektirala i pronašla, ali to ponegdje zna da ima kontra efekt.
Ako je dno travnato ili muljevito preporučuje se „popup“ montažu sa izdignutim mamcem.
Također su dobri prirodni mamci poput kukuruza (dobro kuhanog ili iz konzerve), kruha, crvića, glista, žganaca itd. .. kojim god mamcem lovili u proljeće, prihrana ne smije biti obilna! Cilj nam je privući ribu, a ne nahraniti.
Izuzetna stvar za primamljivanje su peleti koji stvore tepih od sitnih čestica koje brzo privuku ribu, ali je ne mogu zasititi, a prilikom pretraživanja probat će i naš mamac. Naravno u istim treba biti plasirana i manja količina mamaca na koje lovimo.
Lov feederom  je itekako dobar u proljeće ili s feeder primamom. Feeder primama je ubojito oružje za lov svih vrsta riba, tako i šarana, a fantastično se pokazala u proljeće. Ova primama može koristi sama ili pomiješana sa raznim peletima, boilama, kukuruzom, obogaćena crvićima, sjeckanim glistama i drugim mamcima na koje planiramo loviti.
Njezin učinak je sljedeći: pod vodom stvara oblak i tepih sitnih hranjivih čestica i veoma brzo privlači ribu koja se njima hrani, a ujedno unosi i apetit stimulatore tj.. izgladnjivat .. koje ih čine još gladnijim.
Prilikom neopreznog, brzog i bahatog traženja zalogaja, šaran bez razmišljanja kupi sve što mu se nađe u toj zoni, a tako i naše mamce pa su grizevi vrlo učestali, a dinamičan ribolov i ulovi ne izostaju.

Kako se temperatura vode povećava tako se poboljšava i metabolizam šarana te se on brže i više hrani. U suprotnom veoma se brzo zasiti s malom količinom hrane, a nama nije cilj nahraniti ribu već je namamiti na naš mamac i uloviti je.
Ako su uzimanja – grizevi  učestaliji u toplijoj vodi ravnomjerno treba povećavati doze prihranjivanja, malo ali često, dobro je koristiti PVA vrećice.
Što se tiče sustava za lov, oni trebaju da su nešto laganiji i osjetljiviji, a jako dobro kamuflirani.
Odabir pribora morate prilagoditi i terenu, uvjetima te veličinama ribe koju očekujete, a imajte na pameti da je šaran itekako borben u proljeće, pa može se reći ponekad i najborbeniji ovisno od vode do vode i uvjeta.
Manji mamci su se pokazali boljim za proljetni lov, a samim tim i manje šaranske udice dok šaransko olovo ovisi od daljine na kojoj lovimo te uvjeta na vodi.
Ako lovite blizu obale trudite se da Vaš najlon bude što neprimjetniji, a možete se poslužiti i sa olovom, tzv „back lead“ koje će Vam najlon spustiti na dno kako riba nebi zapela za njega i pobjegla s odabrane pozicije.

Brzi ribolov-atraktivni mamac

Kod atraktor boile cilj nam je što prije zainteresirati ribu u bližoj okolici našeg mamaca. No greška je i daleka prošlost način gdje se ide samo sa aromama u tu vrstu ribolova. Vode gdje se lovi boilama iznjedrile su prave “šmekere” među ribama i dovoljno je ponekad i par mamaca da shvate što im se nudi. Jednostavno se mora napraviti jedna spona između nutritivno kvalitetnog mamaca, isključivo, i atraktivnog mamca. Ta je najjača spona u kvalitetnim praškastim dodacima u obliku koncentrata posebno. Tu prvenstveno mislim na sve one dodatke prirodnog porijekla.
Kao takvi idealna su dopuna kod atraktivnog mamca, a isto tako pravi nositelj kvalitete kod kampanjske boile. Razliku prvenstveno trebamo potražiti u tehničkoj strani i koncipiranja i izradi boile. Tako ćemo atraktivnu boilu više “otvoriti” da što više otpušta one vrijedne topive elemente koji će zatim strujanjima vode stići do ribe, te jednim tehničkim zahvatom stvoriti dugotrajniji učinak toga otpuštanja. Za taj postupak urgirati ćemo u koncipiranju mixa i osigurati dovoljan postotak namirnica koje imaju tu funkciju, ali isto tako da ne smetaju onoj nutritivnoj komponenti koja mora biti zadovoljena. To su prvenstveno krupice pšenice i kukuruza. Ove prve, pšenične imaju i svoju lošu stranu u glutenu, proteinu iz sredine zrna pšenice koji je potpuno neprobavljivim i koji ima svoja antinutritivna svojstva gdje se voli lijepiti za stjenke crijeva šarana i kao takav izuzetno loše djeluje na abpsorciju nutritivnih elemenata iz hrane tj. iz boile. Riba to jako dobro zna i poznati su loši ribolovi sa boilama u kojima prevladavaju takve komponente. S druge strane kukuruzna krupica iako manjkava za neke važne nutrijente posebice es. aminokiseline zbog prisutnosti namirnica u boili koje te nutrijente popunjavaju izuzetna je za naš cilj….. a taj je dovoljni postotak takozvanih nosača signala u boili. Kad smo kod kukuruzne krupice treba spomenuti da ona sa oznakom instant je najbolja opcija. Radi se o parenom zrnu kukuruza koji je dehidriran i zatim samljeven u brašno. Takvoj krupici dovoljno je dvije do tri minute termičke obrade.

Tehnička strana uporabe tih dvaju elemenata sastoji se u tome da ih kod koncipiranja mixa izuzmemo iz miješanja komponenti mixa. Odvojenu količinu koja ide u mix zajedno pomiješamo, te dodamo ukupnoj količini jaja i tekuće komponente koju smo isplanirali  zamjesiti. Sve skupa dobro promiješamo i ostavimo najmanje 5-6 sati da odstoji,  ustvari da u najvećoj mjeri upije sve te tekuće nosače signala koje će poslije boile u takozvanom drugom valu ispuštati iz sebe. Nakon svega uzmemo mix i kao i inače dodate u tu sada malo drugačiju tekuću komponentu i zamijesite kao i inače. Ovim načinom dobivamo obogaćenu krupicu koja više kao prvo nije ono obično brašno bez ikakve kvalitete osim tehničke, isto tako upijena masa garantira dugotrajan signal, i treće i najvažnije ulaskom dublje u strukturu čestica krupice tekuća je komponenta više zaštićena od termičke obrade i ispiranja kuhanjem.
Kad se pristupi izradi mamaca jednostavno se u tu masu dozira ostatak mixa. Samo ovim načinom iskorištavamo sve prednosti krupice i pretvaramo istu u kvalitetni dodatak.
Sigurno slijedi pitanje a što čini prvi val signala. To su oni tekući dodaci koje doziraju izvana nakon kuhanja boile i isti ili slični dodaci iz boile koji prvi izlaze jer smo radi pravilnog koncipiranja našeg mixa izbjegli smo isušivanje boile, i imamo kompaktan mamac koji nema isušenu opnu kroz koju ne prolazi  jako dugo ništa. Ovo su osnovne polaznice kod izrade ovakvih boila. Sve drugo su nijanse i mogu varirati različitosti dodataka i označivanja značajke mamca-boile. Tako da bez problema napravimo desetak vrsti atraktivnih mixeva umjesto jednoga ili dva samo u manjim količinama. U ribolovu ih jednostavno mijenjamo dok ne naletimo na idealnu kombinaciju za taj dan jedne ili kombinaciju više boila.

Šaran u plićaku?

Šaran dolazi u pliće dijelove tijekom proljetnih dana i nije loše da to iskoristimo. Nemojte misliti da je šaran tad neoprezan, naprotiv itekako je oprezan pogotovo ako su u jatu! Tad i mali nezgodan pokret može da ih preplaši. Prvo i osnovno je da pažljivo obiđete mjesta nebili primijetili gdje se šarani sunčaju. Pretežno su to udaljenija mjesta gdje se osjećaju sigurno, a idealno je ako nad ili u vodi ima raznog bilja. Sto se tiče sustava najučinkovitiji je onaj bez ičega, samo najlon sa predvezom po mogućnosti od fluorokarbona jer je on  nevidljiv u vodi i imamo veće šanse za ulov.  Na udicu možemo montirati sustav na dlaku ili obično nataknuti  mamac na udicu.  Ako koristimo pahuljice kruha , kokicu i druge mamce koji su tvrdi tad je bolje koristiti sustav na dlaku. Ako se radi o korici kruha , pahulji, itd. .. tad je samo nataknite na udicu. Obavezno ispračkajte par mamaca na mjesto ili ih bacite rukom sa skrivenog mjesta. Možete u PVA vrećicu ili mrežu ubaciti par mamaca pa sve zakačiti na udicu, a PVA kad se otopi svi mamci su oko našeg sa udicom i šanse su veće. Ubacimo sve u PVA, zakačimo mamac na udicu, a zatim i zabacujemo, ako nemate bašiskustvo sa PVA materijalima tad koristiti vaser-kuglu i ne umakajte PVA u vodu prije zabačaja. Kad sustav zabacimo potrebno se umiriti i ne kretati već pažljivo promatrati mamac na vodi i pravovremeno kontrirati. Poželjno je koristiti lakši pribor, manje udice, tanje najlone itd.. Mamac može biti sve sto vam padne na pamet, a najučinkovitiji za lov na površini je obični kruh i razno razne pahuljice, kokice, korica starog kruha, itd. Sve što pluta i ne tone, bar ne odmah. Kruh je idealan pošto se lagano runi i malene mrvice jako brzo privuku ribu. Kako bi povećali atraktivnost običnog kruha evo jedan top savjet: ostavite ga preko noći pomiješanog sa smjesom za feeder . Malo kvalitetne feeder primame i dvije šnite običnog kruha. Naravno, ovakvim sistemom  nije moguće upecati one baš najkrupnije jer oni ne izlaze tako lako na površinu ali garantirano će biti solidnih ulova.

Marijan Jambrešić

izvor: internet

MORSKI RIBOLOV HOBOTNICE

Predivno biće morskih dubina, hobotnica je stoljećima prisutna u svim značajnijim pričama. Poprilično mistična, gracioznih pokreta, urnebesno znatiželjna i inteligentna. Da, hobotnica će u kratkom vremenu shvatiti kako se domoći omiljenog joj jela, slasnog raka i bez problema odvrnuti poklopac tegle iz koje je on prestravljeno gleda te ga s jednim od svojih osam krakova prinjeti kljovama. Za razliku od lignji, hobotnice nisu agresivne, a na Jamajci ih zovu i ”morske mačke” zbog usporedbe temperamenta s kućnim ljubimcima.

Hobotnica je mekušac iz razreda glavonožaca. Ima osam krakova s kojima može dostići duljinu do 3 m. Hobotnicu je moguće naći na pjeskovito-kamenitom dnu. U pitanju je svaštojed na čijem se jelovniku nalaze ljuskari, školjke, uginule ribe ali je primjećeno da pribjegava i kanibalizmu u godinama kada je more manje darežljivo.
Mnogima je nepoznata činjenica da hobotnica svoj plijen ubija otrovom koji luče žlijezde koje se nalaze kod njenih usta. Iako može da dostigne i preko 1,4 metara u dužinu i 15 kg težine, hobotnica ima brojne neprijatelje protiv kojih se brani prvenstveno svojom fascinantnom mogučnošću mimikrije kao i mastilom koje ispušta kada se osjeća ugroženom, a koje je također toksično.
Također je utvrđeno da je hobotnica veoma inteligentna životinja. Po nekim istraživanjima čak inteligentnija i od pasa. Period razmnožavanja ovog glavonošca su proljeće i ljeto.
Nakon što ženka položi između 150.000 – 400.000 jajašaca, konstantno brine o njima braneći ih od grabežljivaca osiguravajući stalnu cirkulaciju vode oko ikre radi tzv. „aerizacije“ jajašaca.
Cijeli taj postupak tj. briga oko budućeg potomstva toliko iscrpi ženku da obično ugiba nakon što se iz ikre izlegne mlađ koja početak svog života provede kao plankton, nošen morskim strujama.
Životni vijek hobotnice je relativno kratak tako da rijetko poživi duže od 24 mjeseca. Takvi primjerci su nažalost sve rjeđi jer je kao i većina drugih jestivih vrsta mekušaca iz Jadranskog mora, hobotnica postaje prizor koji sve rjeđe viđamo, a posebno tako veliki primjerci.

Mužjaka se od ženke razlikuje po nešto većim prianjalkama. Zato ukoliko već ne možete da odolite lovačkom porivu dajte barem priliku nedoraslim primjercima (od svega par stotina grama) da požive dovoljno dugo i obave svoj reproduktivni ciklus.Također, ukoliko želite da i sljedećih godina ulovite neku hobotnicu, ne dirajte ženku koja leži na jajima jer je tu već u pitanju pravo silovanje mora. Opravdanja za takvo ponašanje nema, a posebno ne logika “Ako je ja ne budem ulovio, neko će je drugi”.
Hobotnica je važan stanovnik morskog dna gdje živi na stjenovitim obalama i većinu vremena provodi u rupama ili raspuklinama stijena u plitkoj vodi.
Katkad krakovima prenosi kamenje i gradi neku vrstu “utvrde” na morskom dnu. Hobotnica se kreče plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kreče unatrag.
Po mogućnosti se povlači uvijek u isto sklonište. Sklonište se prepoznaje po uredno naslaganom većem i manjem kamenju ispred rupe.

Hobotnica je gazda među glavonošcima

Gazda među glavonošcima je opaki lovac na dnu mora. Proždire ribe, rakove, ali i sve ostale organizme. Interesantna lovina mnogih sportskih ribolovaca, ali i nautičara. U pravilu svima je na pameti ista misao, kako uloviti i zatim pojesti hobotnicu kao ukusan zalogaj.
Hobotnica je jedna od rijetkih zimskih lovina koja ostaje u priobalju. Taj nekima simpatični, a nekima odvratni glavonožac, pravi je kameleon među morskim organizmima. Nevjerojatna je sposobnost mimikrije kojom se hobotnica služi kako bi se obranila od prirodnih neprijatelja ili prišuljala plijenu. U tili čas promijeni boju ili oblik što podvodnim ribolovcima ponekad zna zadavati pravu muku. No, kako je sada more vrlo hladno, samo se najodvažniji prepuštaju čarima podvodnoga ribolova puškom ili ostima na hobotnicu. Sad je vrijeme drugih ribolovnih alata kojima se u travnju i svibnju uspješno može loviti iz čamca ali i s obale. Od tehnike panulanja, pa sve do stacionarnoga ribolova štapovima položenima na senzor, lov hobotnica predstavlja podjednak izazov sportskim ribolovcima kao hvalevrijedan ulov, ali i kao kulinarski specijalitet. Ruku na srce, nitko je ne lovi da uživa u ljepoti ovog glavonošca dok mu krakovima plazi po cijelom tijelu, nego da ju stavi pod peku ispod koje se širi božanstven miris. A da bi završila ispod peke ipak je treba naći i uloviti.

Temperatura vode općenito

Temperatura mora je veoma bitna za lov hobotnice. Hobotnica ne voli jako hladno, ali ni jako toplo more. Također i izbjegava i direktan „pogled“ na sunce. Kada je temperatura mora do 12 °C ne treba baš očekivati hobotnicu u samom plićaku, jer još se u to vrijeme nalazi u dubljim i toplijim vodama na temperaturi od 14°C. upravo je ta temperatura mora kada možemo očekivati da se hobotnica vraća iz dubina. Također, kada je temperatura veća u plićaku od 22°C hobotnica se povlači u dublje vode. Hobotnica ne voli ni područja koja su okrenuta ili se nalaze na udaru vjetra (juga,bure).

Tereni i navike

Iako u lov najčešće izlazi tek s dolaskom noći, može se loviti i tijekom dana. Oblačno vrijeme, mutno, prevrnuto more poslije jakoga juga, jutarnji i večernji sati te sama noć najbolje su vrijeme za lov na hobotnicu. Po suncu ćete uspjeti naći pokoju, ali na većoj dubini ili pod stranom koja se nalazi u sjeni jer nije ljubitelj jake svjetlosti. Najveći dio svoga života provodi u zaklonu, kakvoj rupi ili procjepu među stijenama. Voli svakojake zaklone, pa tako ne bježi niti od odbačenih guma ili staklenih i metalnih posuda u koje se zavlači i obitava. Voli hridinasta dna prošarana poljima pijeska te je tu najviše treba i tražiti, mada ne treba zanemariti ni duge pješčane ravnice prošarane travom i kamenim oblucima. Tamo ih ima manje, ali ju je lakše naći zbog manjeg broja zaklona. Hobotnica živi i na dubinama od preko sto metara, ali je ponekad možemo naći već uz samu obalu u plićaku do koljena. Ipak, najčešće se lovi na dubini od pet do deset metara. Lovi se uz obalni pojas uz koji se najčešće i zadržava, jer pruža obilje hrane poput manjih riba, školjaka i rakova. Rakovi poput običnoga kosmača-žbirca ili grancigule su joj prava poslastica kojoj ne može odoljeti, pa se najčešće i koriste kao mamac, bilo da su umjetni ili pravi.
 
Hobotnica oko svog skrovišta skuplja odbačene ljušture školjaka, oklope rakova i bijele oblutke raznih veličina. Zahvaljujući tim pokazateljima vrlo se lako nalazi. Poznato je da je hobotnica vrlo inteligentna i radoznala životinja koju interesiraju stvari jarkih boja. Skosavicu ostavljenu na dnu pri lignjolovu ili kakav drugi sličan predmet, hobotnica će pokupiti i ponijeti u svoju rupu. Prema početku proljeća masovno se počinju skupljati u priobalnom pojasu gdje dolaze položiti jaja i tada se mogu uloviti najkrupniji primjerci.
 

Pribor i ribolov

Lovili iz čamca ili s obale, pribor za lov hobotnica mora biti vrlo jak i robustan. Kada je jednom zakvačite i počnete vući, širenjem krakova i njihovim primanjem za stijene svojim snažnim pipcima teško ćete je odvojiti od dna. Zato se za lagano panulanje koriste najloni debljine i preko dva-tri milimetra! Tako debeli najlon veže se za sanjke koje su izrađene tako da s gornje strane sadrže dvije ili više velikih zavinutih kuka koje služe za kvačenje hobotnice. S donje strane se nalazi ugrađeno olovo, a s gornje je ispred kuka stavljena tanka šipka na koju se, kao na zihericu može staviti i učvrstiti mamac. To su najčešće razne vrste umjetnih rakova u svim veličinama i jarkim bojama. Najbolje prolaze jarko crvene kombinacije. Ako ste dovoljno vješti za noćno skakutanje po stijenama, možete uloviti živoga kosmača i njega staviti na sanjke. Pri montiranju raka, pravoga ili umjetnoga, obratite pažnju na položaj. Rak se uvijek kreće prema nazad ili u stranu te ga tako treba i okrenuti, da kliještama gleda prema kukama. Prvih dva- tri metra najlona uz sanjke mogu biti i deblji od osnovnoga kako bi se što manje habao pri prolasku uz oštro stijenje uz koje se najčešće i panula. Vozite se što sporije, puževom brzinom, tako da sanjke stalno budu u dodiru s dnom i da lagano lupkaju po dnu. Na svaki veći otpor snažno zategnite jer se hobotnica prima svim krakovima za sanjke i teško ju je odmah zakvačiti. Često drži samo raka i pod samom površinom se pusti. Zato je uz sebe dobro imati kuku kojom se najlakše zakvači i izvadi na suho. Jednom zakvačenu polako i jednolično vucite prema sebi. Ako slučaj-no i otpadne, zapamtite smjer u kojem je otišla i prođite barkom još jednom, jer će se hobotnica ponovno dati u potjeru za rakom. 
Preporuča se korištenje rukavica, jer se često dogodi da umjesto hobotnice neko vrijeme zamarate kakvu stijenu, a najlon vam se ureže u ruke. Te lagane posjekotine znaju biti vrlo bolne kad se ruke natope morem.

Još o panuli

Za panulanje po dnu s skijama koriste se pel debljine minimalno dva milimetra. Razlog je što se pel vuče po dnu,preko kamenja,a i hobotnica se zna uhvatiti s krakovima za dno…
Tako debeli najlon veže se za sanjke S gornje strane ispod kuka se stavi umjetni ili živ rak. Može poslužiti i kosmač. Prvih dva do tri metra od sanjki možemo staviti i deblji najlon od osnovnoga kako bi se što manje habao pri prelasku po dnu. Brzina kojom se krećete u barci je veoma bitna. Trebate se kretati puževom brzinom. Još jedan uvjet je jako bitan. Ljeti,hobotnica ne voli mjesta koja su izložena suncu i ona ide u hlad. Sakrije se ispod kamena ili je na onoj strani otoka koji je u sjeni. Zimi je sasvim druga priča.

S obale

Često možete vidjeti kako se u predvečerje uz kraj šeće kakva bakica s komadićem špage i crvenom krpicom koju baca u more i lagano vuče prema sebi. Lovi hobotnice. Tako i vi možete pokušati sa svojom inačicom. Hoće li to biti rak sa sanjkama kojega ćete lagano vući uz mol ili riba zavezana na špagu koju ćete provlačiti uz grote na lukobranu – stvar je osobnoga izbora. 
Loveći brancine često nam se dogodilo da zategnemo na griz i izvučemo koju manju hobotnicu, dok su nam velike redovito otpadale. Čuo sam od poznanika da je na taj način probao loviti isključivo hobotnice i izvadio ih je znatan broj. Probajte i vi, “nasanjkati” koju hobotnicu! Toliko je ukusna napravljena ispod peke da se svaki trud isplati.

Marijan Jambrešić

izvor: internet

MATCH TEHNIKA RIBOLOVA

Jedna od svakako interesantnih tehnika ribolova koju su izmislili i usavršili Englezi, dobila je ime po tome jer se prvenstveno koristila na natjecanjima (eng. match). Vrijeme i praktičnost je učinilo svoje pa se ova tehnika proširila na cijeli svijet, a u posljednje vrijeme doživljava veliku ekspanziju i kod nas. Karakteristično za ove štapove je da su dugački od 3,6 do 5m i načičkani velikim brojem provodnika (vodilica) malog promjera (preko 10). Ovakvi vodiči smanjuju prianjanje najlona za „blank“ štapa, što rezultira daljnjim zabacivanjem tereta i pravilnim savijanjem štapa. Ovi najčešće trodijelni „štek“ štapovi moraju biti lagani i brzi s određenom dozom elastičnosti, kako bi se lakši sustavi mogli zabaciti na veće udaljenosti.

Match metoda ribolova je u suštini namijenjena samo za ribolov na mirnim vodama eventualno sporo tekućim, gdje je sustav potrebno zabaciti preko 10 metara kao i za ribolov po vjetrovitom vremenu isključivo „wagler“ plovcima (eng. wagler). Za ribolov sa fiksiranim „waglerom“, štap treba biti nešto veći od dubine vode (štap oko 4 m idealna dubina vode do 3m). Match štap možete koristiti i za ribolov sa klizećim „wagler“ plovkom ili se opredijeliti za neki od modela telematch štapova koji su nešto duži i imaju veće vodilice, te su pogodniji za spomenuti način ribolova. Ovisno kakvu ribu želimo loviti (sitniju ili krupniju), da li plovimo manjim plovcima na manjim daljinama ili većim plovcima na većim daljinama, biramo težinu bacanja i akciju štapa. Ovi štapovi mogu biti brze akcije “fast action” (svijaju se prvom trećinom) ili najčešće parabolične akcije poput šaranskih koji se savijaju cijelom svojom dužinom i odlični su prilikom zamaranja velikih riba. Tako da su štapovi ti koji odrađuju veći dio posla. Jedina mana im je sporije kontriranje što se da riješiti održavanjem konstantne zategnutosti najlona od vrha štapa do plovka. Na ovaj način će kontra biti pravovremena. U posljednje vrijeme sve češće se mogu kupiti štapovi koji su našli neku sredinu između vršne i parabolične akcije. Brzim vrhom omogućavaju lakše zabacivanje na većim daljinama, a isto tako su se pokazali odličnim kod zamaranja krupnijih riba.

Rola koja odgovara ovoj vrsti ribolova je kapaciteta špule oko 0,30 / 100 m, odnosno 3000 po shimanu recimo  model “Stradic 3000”, spomenutog proizvođača, ima plitku match špulu nešto većeg kapaciteta 0,20 / 220 m. Naravno Vi možete odabrati i rolu nekog drugog proizvođača, ali obratite pažnju na ove omjere. Također je važno odabrati lakšu rolu do 300 grama sa preciznom kočnicom i bržim prijenosom najmanje 5,5:1, a lijepo slaganje najlona je neophodno. Dodatna “borbena” kočnica je poželjna.
Jedna od rola iz srednje klase će zadovoljiti vaše potrebe. Veličina udice ovisi od ribe koju želite loviti. Uglavnom se kreće u rasponu od broja 10 do 20, a proizvođača birajte po želji.
Plovak je, kao što smo spomenuli „wagler“ koji je samo donjim dijelom fiksiran za najlon između dva „stopera“, ali mogu se koristiti i klizeći „wagler“ plovci. Kao i ostali plovci „wagleri“ se rade od različitih materijala u velikom broju dekora i otežanja. Postoje dva načina označavanja težine ovih plovaka. Prvi način je oznaka s jednim brojem kao kod ostalih plovaka, s tom razlikom što on u sebi već ima potrebno opterećenje tj. tvornički je izbalansiran. Otežanje kod ovih plovaka može biti fiksno ili se izrađuje u vidu pločica na donjem dijelu tijela koje se mogu skidati, a dodavati olova na osnovnoj struni, tako da se može korigirati ovisno o uvjetima na vodi.

Kod drugog način plovak je označen brojevima 5 +2 gr, 7 +3 gr … Prvi broj pokazuje koliko je otežanje ugrađeno u plovak, dok drugi pokazuje koliko otežanja još treba dodati da bi se plovak pravilno izbalansirao odnosno da mu se iz vode vidi samo vrh.
Postoje dvije vrste plovaka: “streight” koji su isti cijelom dužinom plovka i “bodied” koji imaju zadebljanje u donjem dijelu. Mogu biti jednodijelni ili dvodijelni (kada se tanja antena postavlja u tijelo plovka tzv. “Insert”).
Kod kupnje „wagler“ plovka najbitnija stvar je da taj plovak bude dobro uočljiv, kako na manjim tako i na većim daljinama. Zatim morate birati plovak prema uvjetima na vodi (dubina vode, daljina od obale, utjecaj vjetra), koju vrstu ribe lovite npr. deverika nježno uzima mamac koji se manifestira blagim izdizanjem plovka. Za takvu situaciju je potreban „wagler“ plovak sa tanjom antenom.

Za manje udaljenosti birajte plovke manjeg ukupnog otežanja. Analogno tome za veće udaljenosti plovke većeg otežanja. Napominjemo da za vjetrovito vrijeme treba uzeti teže plovke bez obzira na kojoj daljini lovite kao i da budu sa što dužom antenom, kako bi smanjili utjecaj vjetra. Također trebaju biti zadebljani radi bolje stabilnosti tako dugačkog plovka. U ovom slučaju kada se plovak postavi u radni položaj, struna se nalazi na većoj dubini tako da se znatno smanjuje utjecaj valova na sistem prilikom samog ribolova. Dužinu plovka birate razmjerno dubini vode na kojoj lovite.
Postoje dva načina fiksiranja lakših plovaka. Prvi način je da se plovak izravno postavi na strunu, odnosno struna se provlači kroz “okce” plovka i fiksira sa dvije olovne kuglice. Kod drugog načina vrtilicu s kopčom fiksiramo na strunu, a plovak kačimo za kopču. Ova metoda je bolja glede brže i lakše zamjene plovka, ali za razliku od prvog načina više se petlja. Za fiksiranje težih plovaka je najbolje rješenje kupovina nekih gotovih sistema koji su za to namijenjeni.

Prilikom fiksiranja wagler plovka treba obratiti pažnju na težinu dodatnih „olovaca“ i uračunati ih u težinu olova koje je potrebno da se pravilno izbalansira odnosno optereti plovak.
Što se tiče oštećenja najlona, ne postoji montaža koja je u manjoj ili većoj mjeri ne oštećuje. Takav slučaj je i ovdje. Svaka od ovih pobrojanih montaža u manjoj ili većoj mjeri oštećuje tanak monofil. Shodno tome Vam preporučujem da češće provjeravate kvalitetu najlona, ili ako ste prefekcionista mijenjate cijeli sustav. Oštećenje najlona možete smanjiti upotrebom mekih olova koja se mogu postaviti rukom bez uporabe kliješta. Preduvjet za uspješan ribolov je i pravilno izbalansiran wagler. Postoji više načina opterećenja plovka, sve zavisi od toga kako želite prezentirate mamac, ali na jednu stvar morate posebno obratiti pozornost “otežanje u plovku ili kod njega uvijek mora biti veće od onoga koje se dodaje na najlon”.


Sada ćemo opisati nekoliko sustava:

Jedan od načina je da većina olovnog otežanja bude postavljena uz sami plovak, dok kod vrtilice treba postaviti samo jednu lakšu olovnu kuglicu, ako je mamac dovoljno težak da lagano potapa udicu olovo može izostati. Ovaj način opterećenja „waglerom“ se primjenjuje kada želimo lovimo ribu u površinskim i srednjim slojevima vode. Za lov u tzv. propadanju se uglavnom koriste “streight” plovci. Drugi način se primjenjuje kod ribolova na dnu, gdje olovno otežanje treba da se postavi u neposrednoj blizini ili kod vrtlice. Za razliku od plasiranja mamca u propadanju ovdje mamac brže tone na dno i onemogućava sitnijim ribama u površinskom i srednjem sloju uzimati mamac.
Sljedeći, jedan od najzastupljenijih rješenja rasporeda otežanja, je postavljanje olovnih kuglica (oko 6 komada) na ravnomjernom razmaku od plovka do vrtilice. Mogu biti iste težine ili sukcesivno nanizati od težih do lakših kuglica. Ovo je preostalo otežanje jer ste 2/3 postavili kod plovka.
Posljednji način se uglavnom koristi za ribolov šarana. Montira se tako što ćete sve olovo postaviti kod vrtilice. Svejedno je da li ćete postaviti jedno veliko ili više manjih.
S vremenom sustave možete prilagoditi vodi na kojoj lovite i eksperimentirati s omjerom olova. Bez obzira koji od navedenih sustava montirate kod vrtilice se uvijek postavlja jedno najmanje olovo koje ima ulogu indikatora trzaja. Englezi to olovce zovu “droper”. Njegova uloga je da po uzimanju mamca od strane ribe olakša plovak što se manifestira izdizanjem antene.
Svi ovi sustavi se manje ili više petljaju , ali to se može riješiti pravilnim zabacivanjem.
Prije zabacivanja odredite sebi neki orijentir kako bi svaki naredni put zabacili na isto mjesto. Daljinu možete obilježiti zakačkom na roli (line clip) ili markerom (Maver, Sensas …). Ovaj posljednji je jednostavniji i bolji dok prvi zahtijeva dosta vježbe. Zabacivanje je u suštini isto kao i kod varaličarenja ili ribolova sa sličnim sustavima (bolognese).
Štap postavimo ispred nas, kažiprstom desne ruke prihvatimo najlon, a lijevom rukom otvorimo preklopnik role. Istom rukom uhvatimo kraj štapa i lagano ga zanesemo iza leđa, a kada se sustav potpuno ispravi vršimo zabacivanje. Moramo paziti da sustav padne u luku na vodu i to za metar-dva dalje od hranjenog mjesta. Da bi spriječili petljanje sustava treba prikočiti odnosno ispraviti. To se postiže pritiskom kažiprsta lijeve ruke na obod špule i kontroliranim propuštanjem najlona. Ovim postupkom se sustav ispravlja neposredno prije pada u vodu. Vratite preklopnik role u prvobitan položaj, zatim potopite vrh štapa u vodu i napravite nekoliko okreta ručicom role kako bi ste zategli strunu između plovka i štapa. Tako možete privući sustav na hranjeno mjesto, ako ste ga prebacili više nego što treba, a još važnije eliminirali ste višak najlona pa će i kontra biti učinkovitija. Za ovu vrstu ribolova koriste se tonuće monofilne strune raznih proizvođača.
Zatim postavite štap u držač tako da mu vrh bude u vodi. Logično prednji držač mora biti niži od zadnjeg, a i nešto širi da ne bi dolazilo do kačenja najlona prilikom kontriranja. Nakon postavljanja štapa možete eventualno korigirati zategnutost najlona i provjeriti je li kočnica adekvatno podešena. Sada kada je sve spremno preostaje vam samo čekanje. Kontriranje se vrši u stranu paralelno s površinom vode zbog manjeg otpora, nikako vertikalno.
Zamaranje ribe match štapom je doživljaj koji svakako treba iskusiti. Još samo kada bi imali “bogate” vode na kojima bi taj doživljaj bio potpun.

Marijan Jambrešić

izvor: internet

TEHNIKA PRIHVAĆANJA ŠTUKE

Kako pravilno držati štuku pri izvlačenju je veoma važan dio prije puštanja ribe nazad u vodu, pa ipak i dalje ovo izgleda veoma zanemaren detalj u ribolovu kod većine ribolovaca. Veoma je važno znati kako pravilno držati štuku. Kada je u pitanju manja štuka u zavisnosti od veličine šake ribolovca, štuka može biti uhvaćena preko leđa, odmah iza škržnih poklopaca. Nikada ne treba pritisnuti direktno preko poklopaca. Držanje štuke na ovome mjestu omogućava dobru kontrolu i potpuno je bezopasno po štuku.
Drugi način je da se štuka jednom rukom uhvati za kraj, na uzanom djelu ispred početka repne peraje, a drugom rukom ispod stomaka u horizontalnom položaju. Negativna strana je kontrola ribe. Ako počne da trese ne postoji šansa da se riba kontrolira. Ovaj način držanja je dobar da se napravi fotografija. Preporučljivo je dok se štuka drži u ovom horizontalnom položaju da njena glava bude iznad vode, da u slučaju iznenadnog trzaja i ispuštanja štuke iz naručja ona završi u vodi, a ne na zemlji ili na tvrdom dnu čamca.

Najzahtjevniji način držanja štuke je za škrge. Svaki ribolovac na štuke treba da zna kako da pravilno drži štuku za škrge. U stvarnosti ovo je jedini način da se velika štuka kontrolira. Hvatanje za škrge podrazumijeva da se četiri prsta ruke podvuku ispod škržnog poklopca, a između poklopca i škrga, gdje se one spajaju sa donjom vilicom, dok se palac iste ruke postavi u usjek sa vanjske strane donje vilice. Izgleda veoma jednostavno, pa ipak dosta ribolovaca ima problem sa ovim načinom držanja.Ovdje postoji velika mogućnost povrede,kako štuke tako i ribolovca.

Škrge kod ribe su isto što i pluća kod čovjeka. Mogu biti veoma lako oštećena i veoma lako krvare. Ako se iščupaju ili prekinu uslijed trešnje, štuka će najvjerojatnije uginuti. Sa zadnje strane škrga, kojih ima tri sa svake strane nalaze redovi sitnih oštrih “igla”, koje služe da zadrže „kedera“ u ustima štuke da ne izađe van kroz Škrge štuke. Isto će se desiti i sa prstima ribolovca ako se nađu tamo. Ove igle mogu veoma lako povrijediti i porezati prste ribolovca. U svakom slučaju treba biti siguran da se prsti nalaze između škrga i škržnih poklopaca. Ovdje najviše ribolovci rade grešku. Ne samo da dolazi do rasjekotina prstiju, nago to također znači i par sekundi duže zadržavanje štuke da se prsti izvuku sigurno van iz zamke, par sekundi koje mogu biti fatalne za štuku.
Najsigurniji način da prsti uvijek budu na pravom mjestu je da se kažiprst i srednji prst podvuku ispod škržnih poklopaca na njihovom najudaljenijem djelu, najbližem repu. Najsigurnije je da se štuka drugom rukom obuhvati oko repa i okrene na stranu, zavucite dva prsta ispod škržnog poklopca i polako ga povucite na gore. Zatim podvucite prste ispod poklopca do drugog zgloba, i potom zadržavajući poklopac podignut prema van, skliznite prstima prema naprijed dok ne mogu ići dalje i do mjesta gdje se spajaju škržna membrana i donja vilica. Postavite palac u usjek sa blažim, ali neopozivim pritiskom i zatim podignite štuku iz vode, ili za fotografiranje. U slučaju fotografiranja drugom rukom treba poduprijeti trbuh štuke i podržati njenu težinu na najboljem balansiranom mjestu. Sa podvlačenjem prstiju na najudaljenijem mjestu ispod škržnih poklopaca i sa lakim povlačenjem istih prema naprijed, sigurno je da će prsti biti na pravome mjestu između škrga i škržnih poklopaca. Pri izvlačenju velike štuke, svi prsti će nestati ispod škržnog poklopca i u ovom slučaju budite sigurni da su svi prsti između poklopca i škrga. Palac u usjeku donje vilice ima dvije velike prednosti. Prvo….. omogućava veću kontrolu štuke i daje veće šanse da se štuka ne otima i trese kada se palac nalazi na tom mjestu i drugo…….. palac je zaštićen od slučajnog skliznuća u usta štuke i posjekotina na zubima štuke,a posjekotine od štukinih zuba mogu biti veoma opasne i bolne.

Početnik na štuku koji nema nikakvog iskustva u prihvaćanju štuke treba ovo naučiti prije nego uopće i krene u ribolov štuke. Ovaj tekst i slike mogu pomoći, ali iskustvo se stiče najbolje u praksi. Preporučljivo je probati sa malim štukama ili po mogućnosti sa prepariranom štukom za početak. Dobro proučavanje nije nikako na odmet. Ovo iskustvo je veoma dobro imati pri izvlačenju velikih štuka……..dobro i za ribolovca i za štuku. Pogotovo mlađi ribolovci trebaju znati kako se pravilno prihvaća štuka, jer je to ipak potencijalna opasnost koja može dovesti do ozbiljne povrede. Držite ribu čvrsto u ruci i ne dozvolite joj da vam ispadne na zemlju ili na dno čamca.
Kada se štuka prihvaća za fotografiju veoma je važno da se njena težina podupre sa drugom rukom ispod trbuha. Da li će doći do povreda unutrašnjih organa u trbuhu štuke je pitanje za raspravu. Osobno se slažem sa teorijom da vertikalno držanje velike štuke ( i bilo koje druge velike ribe), može dovesti do oštećenja njenih organa. Horizontalno držanje je mnogo prirodnije i bolje za štuku jer ne može doći do nikakvih povreda.
Vrijeme je isto  kritično u ovim situacijama. Nema potrebe da se štuka drži za fotografiju duže od petnaestak sekundi izvan vode. To je sasvim dovoljno da se napravi par fotografija. Po svim pitanjima “što brže to bolje”. Ovo je drugi razlog zašto je važno kako pravilno držati štuku.

Postoji još nekoliko načina kako prihvatiti štuku …..

Mreža ili podmetač za prihvat ribe je sigurno sredstvo ali mreža ima tendenciju da skine zaštitni omotač (slinu )ako je izrađena od jako grubog materijala sa tijela štuke, u čijem nedostatku štuka može uginuti.
Prihvaćanje štuke za oči je daleko najružniji i najopasniji način. Samim tim što može dovesti do povrede kao ribolovca tako i štuke nije potreban nikakav drugi komentar.
I zadnji način je upotreba kliješta koja su specijalno dizajnirana za prihvat štuke  tzv.„Grip“. Rade na principu “zaključavanja” kliješta na donjoj usni ribe, odmah iza donje vilice. Unutrašnje postolje kliješta se okreće oko svoje osi, tako da štuka pri trešnji i okretanju okreće i osovinu kliješta pa se ne može povrijediti i iščašiti svoju vilicu. Osovina kliješta je ujedno i vaga pa je dovoljno samo izdignuti ribu iznad vode dok su kliješta zaključana za vilicu i pročitati težinu, a podupiranjem ispod trbuha se može napraviti fotografija.

Ribolovci koji uhvate i puste ribu moraju biti sigurni da će puštena riba i preživjeti. Nije dovoljno samo ubaciti štuku u vodu poslije fotografije i misliti da će sa njom biti sve u redu. Velike štuke  su veoma osjetljive i zahtijevaju pažljivo rukovanje da bi preživjele i poslije puštanja. Minimiziranje borbe sa štukom smanjuje njen stres. Čim se štuka dovoljno izmori odmah je treba prihvatiti i osloboditi udice i pustiti nazad u najkraćem mogućem roku. Naročito ljeti po toplom i sparnom vremenu, kada je površina vode topla. Postotak uginuća zbog nepravilnog rukovanja sa štukom (kao i sa ostalim ribama) je najveći upravo u ovom periodu.
Ako su udice jako zabodene ili zabodene na nezgodnom i opasnom mjestu, jednostavno ih treba odsjeći kliještima. Mnogo je sigurnije za štuku da joj ostane dio udice u ustima koja će kasnije ispasti, nego da se ista udica na silu čupa iz usta, što može lako dovesti do oštećenja vilice.
Izvlačenje štuke iz dubine nosi sa sobom veliki rizik.
Sudionici bass (pastrvski grgeč) natjecanja širom Amerike nose sa sobom medicinsku iglu za špricom , da bi sa njom ispustili zrak iz zračnog mjehura kod bassa kojeg ulove  na velikoj dubini. Istraživanja su pokazala da veliki broj basseva izvučenih iz dubine i puštenih nazad u vodu ugine upravo zbog pritiska zraka koji je ostao u zračnom mjehuru u trbuhu. Zato ribolovci ispuste taj zrak van iz trbuha bassa uz pomoć igle da bi bili sigurni da će bass preživjeti.

Ne kažem da se isto treba raditi i sa štukom, ali u svakom slučaju je treba pustiti nazad u još kraćem roku ako je uhvaćena na velikoj dubini, isto kao i u toploj vodi. Sekunde mogu biti  veoma kritične. Štuke su najosjetljivije u proljeće i to prije mrijesta. Kako je tek izašla iz zimskog perioda u kome se ne hrani intenzivno kao preko ljeta, u ovo vrijeme smrtnost štuke uslijed nepravilnog puštanja i nepažnje je najveća.
Vrsta pribora koja se koristi za ribolov štuke u mnogome može imati utjecaja na preživljavanje štuke poslije puštanja. Korištenje težeg pribora omogućava brže privlačenje i prihvaćanje ribe, što dovodi do manjeg stresa kod ribe, nego kada se koristi lakši pribor i traje duže zamaranje.

Marijan Jambrešić