Smuđ se lovi preko cijele godine i važi za snažnu, mada ne i spektakularnu ribu. Tokom dana smuđ najčešće miruje u dubini skrivajući se u mraku pod potopljenim stablima ili među stijenama. U sumrak izlazi u lov u pliću vodu uglavnom na mjesta prekrivena vegetacijom ili na kamenita ili šljunčane potopljene otočiće. Ljeti zna ostati na dnu u dubini čak i preko noći. Smuđ živi oko 7 godina, ali najčešće se love primjerci od oko 1,5 kg, trogodišnjaci. Meso je bez kostiju i izuzetno je cijenjeno i kvalitetno te se smatra da je u rangu lososa.

MRIJEST:

Svoj godišnji mrijest smuđ započinje u proljeće odmah po otapanju leda, kad temperatura vode dostigne 4 - 7 C. To je doba kad smuđevi u ogromnom broju prilaze brzacima i tekućoj vodi da bi položili ikru. Ukoliko žive u jezerima gdje nema tekuće vode, prilaze obali gdje je dno pjeskovito ili šljunkovito, a često polažu ikru i na kamenitoj podlozi. U svakom slučaju, kad je mrijest u pitanju, tražite što čistiju i bistriju vodu. Ženka smuđa je jedna od najplodnijih u ribljem svijetu. U prosjeku polaže i do 50.000 jaja po kilogramu svoje težine. Ovo je svakako jedan od razloga zašto je smuđ možda najrasprostranjenija riba na sjevernom dijelu američkog kontinenta. Interesantno je također da se smuđevi tokom mrijesta ne hrane odnosno ne uzimaju hranu.

RIBOLOV NA SMUĐA:

Treba znati da je smuđ riba dna i prema tome tu ga treba i tražiti. Ne podnosi svijetlo i zato se preko dana povlači u dubinu, te ga je dosta teško uhvatiti. Pravo vrijeme za pecanje smuđa je rano ujutro, dok sunce ne dođe u zenit i kasno popodne pa do večeri. Zbog izuzetno razvijenog čula vida, kompozicija očiju je unikatna u ribljem svijetu i tako pažljivim promatranjem možemo vidjeti da je smuđ visoko specijalizirana riba. Vidno polje je nekih 30 stupnjeva na gore, tako da smuđ ne vidi ispod horizonta. Također zbog unikatne kompozicije očiju, poznato je da najbolje vidi žutu boju te svoj pribor ribolovci često prilagođavaju tome. Bijela boja se također pokazala kao vrlo atraktivna. Za razliku od basa ili štuke, smuđ se vrlo često kreče u jatima, što znači kad se upeca jedan, to mjesto treba nastaviti raditi jer je najvjerojatnije da ih ima cijelo jato. Ukoliko se prakticira catch & release odnosno ukoliko vračate ribu u vodu, nemojte to uraditi odmah jer će puštena riba uzbuniti ostale, stavite ga u čuvaricu i pustite kad budete napuštali to mjesto.

Vrlo često je teško osjetiti smuđa na udici pošto uzima lagano i kad se zakači nema ništa od borbe i vatrometa na vodi kao na primjer kod bassa. Smuđ je mnogo poznatiji po kvaliteti mesa nego kao borac. Mlak otpor koji pruža prilikom navlačenja odbija mnoge ribolovce od pecanja na smuđa jer više vole borbu na vodi i "pravu akciju" nego kvalitetu mesa.
Odmah po otvaranju sezone u kasno proljeće definitivno najbolje mjesto za ribolov smuđa je zapjenjena voda ispod vodopada. Tu se odrasli kapitalni smuđevi okupljaju u velikim jatima, a učinak živog kedera u ovoj vodi je jednak dinamitu. Ukoliko lovite na ovakvom mjestu u proljeće ili jesen, preporučio bih vam lagani pribor: manji keder na dnu predveza, a 30 - 40 cm iznad jedno ili dva manja olova, tek toliko da vam omoguće lagano tonjenjem kedera u brzoj i zapjenjenoj vodi. Nastojite da uvijek držite napet najlon da bi osjetili kad uzme i na vrijeme kontrirali. Nakon proljetnog okupljanja oko vodopada, u čijoj blizini su se izmrijestili, smuđevi napuštaju ovakva mjesta i početkom ljeta se povlače u mirnije i dublje vode. Tokom ljetnih mjeseci trebalo bi raditi mjesta, jer to su upravo idealne strukture gdje se smuđevi okupljaju. Šljunkovito ili kamenito dno obiluje kederima koji su glavna hrana smuđeva, a blizina dubine daje im sigurnost i zaštitu tokom dana.

Obratite naročitu pažnju na potopljene sprudove , jer je upravo to struktura koja proizvodi bogat ulov tokom cijele godine. Ovakva mjesta, gdje se dno podiže iz dubine do ispod same površine, najbogatija su okupljališta smuđeva.
Pored ovih najatraktivnijih mjesta, smuđevi se mogu naći i na terenima gdje su ivice podvodnog raslinja mada ovakvi tereni nisu primarno "smuđevski". U svakom slučaju treba probati.
Ukoliko koristite jigove sa olovnom glavama, svakako najbolja prezentacija se postiže kad puštate jig da "odskače" od dna. Povucite jig u kratkom trzaju, a zatim ga pustite da padne na dno. Na dnu ga ostavite da miruje par sekundi, a zatim opet povucite. Nastojite da radite sporo i da ostavite jig da miruje na dnu, jer smuđ vrlo često uzima kad je jig u mirovanju.

Svaka varalica, zbog svojih hidro-dinamičkih performansi, ima brzinu pri kojoj najbolje radi, to jest lovna je! Tu brzinu joj vi dajete. Ali primjerenu i vodi na kojoj lovite i ribi koju lovite i vremenu kad lovite. Određenu varalicu vodite prema uvjetima na vodi, a nekad uvjeti na vodi biraju varalicu. Zato onaj tko vam kaže da nosi samo malo varalica "jer zna" što mu treba - pojma nema! Ono što mrda vašu varalicu je zbroj brzine kojom je vučete i brzine vode. Samo na idealno mirnoj vodi, čak ne ni na jezeru (jer postoje struje, utjecaj gravitacije mjeseca, vjetar ...), nego na nekoj bari(ci) u zavjetrini, brzina nije rezultanta.

Tekuća voda zahtijeva striktno prilagođavanje brzine kojom namotavati. Recimo, površinski sloj rijeke je nešto sporiji (i zrak stvara otpor!) Nego sloj vode na pola metra dubine. Dalje, brzina struje se smanjuje prema dnu, i matematički je na dnu brzina - nula! Zatim, nije sve jedno da li vučete nizvodno, poprečno ili uzvodno. Nemoguće je da vam do krajnosti opišem sve moguće situacije na vodi, jer tu ima utjecaja i temperatura vode i njena gustoća, termoklima, i ... A da i ne govorimo o matici, virovima, babicama, površinskim i podvodnim strujama.

Pogledajte repove na šedovima. Od površine lopatice ovisi pri kojoj brzini će raditi, ali i od tvrdoće i debljine vrata, i od kuta pod kojim je u odnosu na tijelo (odnosno na pravac povlačenja). Tvisterorepe silikonce (npr.  Delalande Sandra) Oni mrdaju i kada mikro brzinom vučem po mirnoj vodi, rade i kad brzo vučem - rade skoro uvijek! Za lov šedovima je već potrebno znanje, za tvisterorepe  ni predznanje. Zabaci i polako vuci ... Povremeno blago cimni, pa opet vuci. Udarit će smuđ i kada je tvisterorepi u propadanju - uvijek radi, mnogi šedovi u propadanju - ne rade! Ali neće smuđ uvijek ni tvisterorepe ...

Za još nešto je bitna brzina, za tip vibracije! Iako svaka varalica ima onu vibraciju koju joj oblik (konstrukcija) uvjetuje, promjenom brzinom mijenja se i brzina gibanja repa. Kada vučete brže rep brže leluja, a put koji prelazi rep ​​je kraći po osi. To znači da kad vučete sporo dobivate lijenu vibraciju - širu i sporiju. …zašto treba nositi puuuno varalica - zato što smuđ nekada napada kada se brže povlači, a ako imate samo jednu varalicu, bržim povlačenjem postižete optimalnu brzinu, ali ne i optimalnu vibraciju! A baš na nju - na bočnu liniju - napada onaj tko zna. Tko zna da lovi varalicom!

Zlatna pravila …. Lokacija, prezentacija, vibracija, boja i veličina !

Da sumiramo, kad lovite smuđa, bilo da to radite u stajaćoj ili tekućoj vodi, nastojite da slijedite nekoliko osnovnih pravila:
1. smuđ je na dnu
2. prezentirajte sporo, što sporije možete
3. živi keder je najbolji mamac
4. u većini situacija mamac neka bude prevladavajuće žute boje
5. lovite noću, u ranu zoru ili kasno popodne 

izvor: internet

Marijan Jambrešić

Kada temperature padnu, a zima otjera većinu riba u krtoge i odmorišta, sportskom ribiču malo toga preostane za ribolov. No, i u najhladnije doba godine, kada vode okuje led i snijeg, neke se ribe mogu uspješno loviti. Među njih spada i grgeč. Riba je tamnozelenih leđa, žućkastozelenih bokova išaranih poprečnim maslinastozelenim prugama, na leđima joj se ističe oštra,bodljikava peraja koja se kad je ulovljena nakostriješi. Po njoj je u nekim krajevima grgeč dobio i ime  kostriječ. U Slavoniji ga znaju kao bandara. Druga leđna peraja mu je mekana, a krase ga i crvenkaste trbušne i sivozelene repne peraje. Mrijesti se od ožujka do lipnja. Tada ženka položi i više od 150.000 jaja. Grabežljivac je koji se hrani drugom ribom i sitnim životinjama odnosno kukcima. Mnogi sportski ribolovci ga ne cijene jer su mu  krljušti čvrsto usađene, pa se teško čisti. No, ne samo što pruža užitak ribolova i zimi (jer lovi se tijekom cijele godine) grgeč ima iznimno ukusno bijelo meso. U prosjeku je težak tek stotinjak grama i dug dvadesetak centimetara U najoptimalnijim uvjetima može narasti do 5 kg. No, primjerci teži od 500 grama već se smatraju kapitalcima. Tako među hrvatske rekorde svakako spada grgeč  težak 1,01 kg (39 cm).

Gdje žive najveći grgeči

Ribolovci vole odmjeravati snage i kada su grgeči u pitanju. Zato se diljem svijeta vode razne liste ulova i za najgrgeče. Danas u svijetu ima malo odredišta gdje žive krupni grgeči. Grgeča težeg od jednog kilograma može se uloviti u sjevernim vodama i vodama Dalekog istoka. Tako još u ruskim rijekama ima kapitalaca. U jezeru Onega moguće je loviti primjerke teške i do 3,6 kg, a u Čudskom jezeru i težih. U literaturi se još samo vode zapadnog Sibira spominju kao one gdje se mogu uloviti grgeči teški do 5 kg. Među njih spadaju i vode Mongolije doduše, na mongolske vode europski ribolovci odlaze u potrazi za tajmenom (vrsta glavatice), pa usput love i grgeče teških više kilograma. Na jezeru Tiškin u Rusiji Nikolaj Arturović ulovio je grgeča od 5,96 kg. Njemački časopis Fish und Fang, na svojim listama kao rekordni ulov svih vremena u Njemačkoj ima grgeča od 3,20 kg, koji je ulovljen 21. 9. 1998. Preko 3 kg teškog grgeča na sojim rekord listama ima još samo Italija, gdje je ulovljen grgeč od 3,50 kg i Češka, gdje je ulovljen grgeč težak 3,44 kg. Švicarski rekord težak je 2,95 kg, a francuski 2,69 kg. Na privatnom jezeru Kent, u Engleskoj 1985. ulovljen je njihov službeni rekord težak 2,52 kg. No, u Velikoj Britaniji je zabilježen i veći ulov, težak 2,53 kg. Radi se o grgeču kojeg je 28. 3. 2002. ulovio jedanaestogodišnji Deen Rowling. Među zemljama koje se mogu pohvaliti s ulovima grgeča težih od 2 kg su još: Irska (2,75 kg), Bjelorusija (2,7 kg), Poljska (2,64 kg), Danska (2,62 kg), Litva (2,01 kg)…

Pola kilograma - kapitalno.

Na vodama Hrvatske i zemalja u okruženju, posljednjih desetak godina, kada je grgeč u pitanju, rijetki su ulovi teži od jednog kilograma, pa se primjerci od pola kilograma već smatraju kapitalnima. Hrvatski rekordni ulov tako je grgeč težak 1,25 kg, kojeg je u jezeru Trstenik 2005. ulovio Dubravko Hodak. Slijedi ga grgeč od 1,09 kg, kojeg je 2004. u jezeru Čingilingi ulovio Ivica Pačko. Na istom jezeru kod Molvi, grgeča teškog 1,04 kg ulovio je Draško Lacković 1995.

Grgeč  je rasprostranjen po nizinskim rijekama, jezerima i ribnjacima. Studeni, prosinac, te veljača i lipanj su najbolji mjeseci za ribolov ove ribe. Zimi ga valja tražiti u dubljim dijelovima. Budući da živi u jatu, kad ga uočite možete ga uloviti u znatnim količinama. Može se loviti raznim tehnikama, pa i mušičarenjem. No, ribolov varalicom i postavom na prirodni mamac, zimi je najučinkovitiji. Za špinerski ribolov potreban vam je štap izbačaja do 30 grama, dužine od 2,10 do 2,70 m, vršne akcije, manje role bržeg prijenosa s najlonom promjera do 0,20 mm. Od varalica najučinkovitije će biti manje žlice, tipa efzzet, te manji vobleri dubokoronci, leptiri br. 2 do 3, ali i gume tipa tvistera s laganim vođenjem i potezanjem na mah s kraćim zastojima.
Grgeč je riba koja se baca na sve. Prema literaturi, ovaj mali razbojnik postaje zanimljiv za varaličarenje kao naša najmanja riba, koja se uopće da loviti varalicom, kad naraste oko 13 cm i počne juriti živi plijen. Ova veličina je malo upitna, jer naši mali grgeči baš ne priznaju znanost. Najbolje je kad se u savskom ribolovu bolena kakav malac od jedva 10 cm zaleti na poveću varalicu. Kod ribolova na postavu grgeč je jako oprezan i promatra lagano krećući plijen dulje vrijeme, dok kod ribolova varalicom bez puno oklijevanja napada vibrirajuću varalicu.

U jatu

Grgeč se u jesen kreće u jatima tražeći hranu prije zimskog mirovanja. Mali grgeči imaju vretenasto tijelo, dok stariji dobiju karakterističnu grbu iza glave. Takvi "grbasti" primjerci često postaju usamljenici "samci" ili se kreću u jatima od samo nekoliko primjeraka. Prema jednoj literaturi grgeči se kreću u manjim jatima većih riba ili većima jatima manjih riba, dok se prema drugoj, u nekim, najčešće manjim i dubljim vodama često nalaze i plove s primjercima različitih veličina. U takvim jatima je razmještaj riba točno određen, tako da su najveće ribe na početku i na bokovima plove, a manje su ribe u njenoj sredini. Kad se grgeči u jatu spremaju za lov plijena, velike se ribe razdvoje i prve krenu u napad. U stvari, cijelo se jato razbije i u malim grupicama ili pojedinačno (posebno veći primjerci) jure za jatom ribica dok ga ne ulove ili rastjeraju. Tada se ponovo okupljaju u jato, te nastavljaju dalje tražiti pogodne žrtve. Jednom kad pogodimo jato u pravilu ćemo dobiti prvo veće primjerke. Zanimljivo je da se jata grgeča okupljaju tijekom dana, dok se pred večer s prestankom lova grgeči razdvajaju, da bi se dolaskom jutra opet formiralo jato.


Pozicije

Grgeče u zatvorenim vodama najlakše je naći uz stupove, granje i druge potopljene brane u vodi. U tekućici kao Sava nije ih tako lako naći, ali vrijedi pokušati uz stupove mostova, zidane obale i odrone pune stijena i kamenja. Jato se ponekad odaje po prskanju vode dok pojedini grgeči love ribice na samoj površini. Najčešće ne ulovi "iz prve" nego ponavlja napad, što je dovoljno da se uoči mjesto i na njega pošalje varalica.

Kako i čime?

Za grgeča obično kažu da nije važno na što ga loviš, nego možeš li ga pronaći. Kad ga se nađe, grgeč će udariti na skoro sve što mu se ponudi. Važno je da varalica ne ide prebrzo. Za voblere je kažu najbolje da se izazovno "gegaju", za leptire je važno da su sjajnih krilca, po mogućnosti s crvenim točkicama, a silikonci trebaju biti žućkaste ili sivobijele boje. Kod ribolova grgeča varalicama u jesen treba krenuti od dubljeg sloja vode. Obično se napravi tri ili četiri prolaza u tom jednom sloju, pa onda pomiče varalicu u viši sloj. Ponekad se isplati ponovo spustiti varalicu u dublji sloj, jer grgeč jednostavno čeka da mu se varalica stavi "pod nos".
Kad se lovi iz čamca, na mrtvicama na npr. Savi, priđe se plovilom vrlo blizu granja u vodi i vrlo kratko zabacuje pretražujući vodu u dubini uz sami čamac. Dalje zabacivanje od čamca i sporo povlačenje varalice prakticira se na otvorenom dijelu mrtvice, na dubljim mjestima nekadašnjeg vodotoka, gdje se varalicu, najčešće voblere u tipu Shad Rapa pušta da se spusti što dublje i cimanjem povremeno odiže iz sloja vode po kojem je vučete. Kad su mjesta dublja od 5-6 metara, radije bez zabacivanja neposredno uz čamac, varalicu, najčešće manju žlicu pustite da se spusti gotovo do samog dna i polako je odižite i spuštajte, kao kod jigganja. Ovakvim ribolovom se elegantno izbjegne štuka, pa se može loviti bez sajlice, koja je inače obvezna kad se grgeč lovi na vodi gdje ima i štuka. U grgečolovu možete koristiti vrlo kratke žičane sajle, ne dulje od 5 cm, što je dovoljno za skoro svaku zalutalu štuku na "grgečkoj" vodi. I varalice su najčešće u duljini do 5 cm. 

Vobleri i silikonci

Osim Rapalinih Shad Rapova i dvodijelnih Jointed Shadova u "yellow pearch" i "pearch" dekoraciji (grgeči se drže za jedne od glavnih kanibala u ribljem svijetu), dobri su i vobleri Ružno pače i Calypso. Posebno je lovan Calypso u veličini 3 i 4, obojan žuto. Kažu da je i inače najbolja kombinacija za grgeča žuti trbuh i crvenilo na vratu varalice. Naravno uvijek u grgečolovu varalica se mora vući sporo, sporo.
Vobleri tipa Shad Rapa su posebno uspješni kad se površinski sloj vode za sunčanog jesenskog dana zagrije, jer tada veći grgeči biraju dublje slojeve vode, a hranu traže pri površini. Dubokoronci pri potezanju uranjaju, a kad prestane potezanje polako se izazovno lelujajući dižu gore. Poteži-pusti je jednostavna tehnika kojom se ovim voblerima privuku grgeči. Griz je najčešće u trenutku kad prestanemo s potezanjem, a vobler se počne dizati prema površini. Tada je važno osjetiti trzaj i odmah kontrirati.
Za varaličarenje silikoncima dobrim su se pokazali twisteri i shadovi obojeni žućkasto, iako neki varaličari drže crvene silikonce vrlo dobrim za grgeča. Kod leptira najbolji su oni žutih i bakrenastih krilaca, u veličinama 2 i 3, a kod ribolova leptirima dobro je imati "vunenu suknjicu" crvene boje na trokuka udici.
Grgeč često promaši varalicu, ma koliko je sporo vukli, pa je potrebno ili malo sačekati da je stigne uloviti u drugom napadu. Grgeč je poznat kao ne tako brz, ali zato vrlo uporan grabežljivac, obdaren dobrom kondicijom i ustrajnošću kojom jato većih grgeča kad je u hranjenju doslovce desetkuje jato ribica. I ono najljepše od svega - može se loviti doslovno preko cijele godine. Za njega nema zime (nadam se da ste imali priliku vidjeti kako ih Skandinavci love kroz rupe u ledu na neke štapiće od 30-tak centimetara.Na kanalima i jezerima je slična situacija. Treba ga potražiti na osunčanim, plićim dijelovima, gdje se sitna riba već razmrdala i počela hraniti. Zaostala prošlogodišnja trava i trska, truli lokvanji ili granje u vodi, sigurno kriju ovog šarenog  razbojnika.  Po mom nekom dosadašnjem iskustvu, sada je daleko produktivnije (i to čak i do 82,76%) ponuditi mu neku varalicu (tvister, šedić, sporije vođen dubokoroneći  vobler, ili čak "žličicu" ili "leptirića", nego ga uzalud čekati da pronađe filet ili kederčića (o glistama i crvima ne diskutiram.... ja sam ipak varaličar). Ali, svaka voda je priča za sebe. Jedno samo treba imati na umu - ne postoji vreća bez dna ... I najbogatija voda začas opusti . Lovite, zabavljajte se i uživajte, ali i vraćajte ih da još malo porastu. Samo na taj način ćete, jednog dana, imati priliku da na štapu osjetite onaj bezglavi bijeg u dubinu i pumpanje kojim se potpisuje onaj pravi, veliki grgeč ...

Iako puna sezona ribolova s obale na iglicu traje od zime (kada more zahladi, pa iglica priđe bliže obali), pa sve do kasnog proljeća, ova se riba uspješno može loviti i ljeti. Iglica je riba iz porodice štukoskuša. Karakterističnog “igličastog” tijela, pomalo nalik na “malu sabljarku”, izaziva pažnju sportskih ribolovaca posebice kontinentalnih. Riječ je o živahnoj ribici, čije se nagle promjene smjera plivanja tik pod samom površinom mora, te izlijetanja i zalijetanja prilikom lova lako uočavaju. Dapače, njene egzibicije i vratolomije su jedinstvene.
 
Lako je prepoznatljiva riba specifičnog duguljastog tijela, uske glave s produženom “sabljom” - kljunom punim sitnih zubića.
Iglica i igla! Mnogi će se žestoko posvađati u uvjeravanju da se radi o dvije ribe, dvije vrste ne dva primjerka. Ali... nije tako, jednako kao što ni iglac nije treća vrsta. Sve je jedna riba koju na našoj obali i otocima nazivaju iglica, igla, iglac, jaglica, jigla, ali i angužigola, đingula... 
Posebna vrsta je iglunić, kojeg ponegdje također nazivaju igla ili tupa iglica. Koji je od naziva pravi ili službeni? Na ovo pitanje nema odgovora. Svatko će tvrditi da je pravi upravo onaj naziv kojeg on rabi. Ipak, najčešće su u uporabi igla i iglica. Jasno, potječu od izgleda. Riba kojoj su vilice toliko izdužene da uistinu podsjećaju na igle ne može se drugačije ni zvati! Čeljusti su izrasle u dug i tanak, ravan, šiljast i zubat kljun. Slijedi izdužena i uska glava, pa potom duguljasto i zaobljeno tijelo prosječnog promjera tek 2 - 3 centimetra. I peraje su pomalo čudne, sitne i nepravilno raspoređene, sve osim repne koja je normalna oblika, ali u odnosu na duljinu tijela ipak malena. To dugo tijelo uključujući i izdužena šiljasta usta najviše naraste do 80 centimetara dostižući težinu od 1,15 kilograma. Težina prosječnog primjerka iznosi desetak dekagrama.
 
Boja tijela iglice je zelenkasta do modrikastosrebrna s prijelazom u srebrnastu na donjem dijelu. Glatka koža djeluje kao posipana srebrnastim prahom. Tko je imao prilike jesti iglicu, a ona baš nije česta na našem stolu zacijelo je primijetio da joj je i središnja kost  kralježnica obojena. Ima zelenu boju!
Kao i ostala pelagijska riba iglica nema stalnih staništa, a rasprostranjena je po čitavu Jadranu. Najčešće se drži u velikim plovama u toplijem dijelu godine na pučini, dok u hladnijem dolazi bliže obali zalazeći čak i u zatvorene zaljeve. U većim količinama zadržava se oko naših vanjskih otoka na području Kornata, oko Paga te u širem akvatoriju Pule i Lošinja. Uglavnom se zadržava bliže površini pa nije rijetko vidjeti plovu iglica kako poigrava i poskakuje na samoj površini. Dubina mora i vrsta dna na nju ne utječu tim više što je u stalnom pokretu.
Iglica je stanovnik sredozemlja, europskih i sjevernoafričkih obala Atlantskog oceana, te otoka i otočnih skupina - Velika Britanija, Irska, Madeira, Kanari, Azori i Zelenortski otoci. U tim područjima međutim živi nekoliko podvrsta iglice koje se međusobno neznatno razlikuju. Ova naša jadranska podvrsta, nazovimo je tako ne upuštajući se u znanstvene nazive stanovnik je Mediterana i Kanarskog otočja. Neke od tih podvrsta nešto su veće, ali ne drastično. U literaturi se navodi podatak o maksimalnoj duljini od 93 cm, dok je u britanskim vodama udicom iz plovila ulovljen najteži primjerak težak 1,63 kg.

Pribor

Ljeti iglica luta dalje od obale. Pučina je njeno područje pa je ribolov daleko uspješniji s plovila. No, može se loviti i s obale. U priobalne terene zna ljeti zaći i danju za sunčanog dana, po mirnom ili namreškanom moru, no češće po noći. Tada, predveče i noću najbolje ju je pokušati loviti s obale. Hrani se sitnom ribom i planktonom. Vrlo je proždrljiva. 
Za ribolov iglice s obale najbolje je koristiti štap dužine 4 ili 5 m (idealni su bolognesi) težine bacanja 5-25 grama. Na štap se postavlja rola bržeg prijenosa, a na nju najlon promjera 0,15 do 0,20 mm. Sistemi za ribolov s obale su vrlo jednostavni. Na kraj najlona vežite vodenu kuglu (popularnu vasericu), a na njen drugi kraj 30-50 cm dugi predvez s jednom udicom (br. 6 do 8). Posebice su nam se dobrima pokazale udice Kristal tvrtke Mustad. Za mamac koristite crijevo srdele, živog gavuna ili meso šaruna odnosno krak lignje .. s malim šansama da će iglice intenzivnije gristi. Ješka koja miruje iglicama nije privlačna i proći će dosta vremena prije no što zagrize, ako uopće zagrize.

U novije vrijeme dosta sportskih ribolovaca blinka iglice. S obale je to nešto teži i zahtjevniji posao. No, itekako je moguć. Jednostavnije je panulati na otvorenom vukući za sobom male uske varalice tipa Rapala Fat Rap dužine 3-5 cm srebrnastoplave boje ili male uske žlice. Na taj način varalice treba povlačiti vozeći brodicu brzinom do 2 milje. Istim varalicama se može blinkati s obale. Za tu avanturu potreban je špinerski štap dužine do 2,7 m, akcije A (brza akcija - samo vrhom), rola brzog prijenosa s najlonom promjera do 0,16 mm. Varalica se izbacuje što dalje. Po mogućnosti u područje gdje smo vidjeli da iglica radi. Varalica se potom lagano povlači kroz gornji površinski sloj mora. Neki ribolovci za lov iglica koriste svileni konac ili vunicu  bez udice. Ona se zaleti na konac-vunicu , a on joj se omota oko zubića. Na taj način iglicu se izvuče čitavu, bez ranjavanja. Jedina je opasnost da svojim zubima pregrize najlon. Iskusnim i uspješnim sportskim ribolovcima to je važno, jer oni živu iglicu koriste kao ješku prilikom panulanja na veće ribe, kao što su zubatac, gof, tuna ili luben. Iglica je odlična ješka i njenu izazovu velike i pohlepne ribe ne mogu odoljeti. Jutarnji sati su najbolje vrijeme za ribolov , dok za dana lagani vjetrić stvara pogodnije uvjete za ribolov.

Kao sabljarka

Jednom ulovljena i zakvačena iglica se pokazuje kao neočekivano veliki borac. Izvlačenje predstavlja vrhunski doživljaj, koji zbog njenog iskakanja podsjeća na ribolov sabljarki. Iglica udara neočekivano, bez predigre i taktiziranja. Zakvačena na udicu vuče u svim smjerovima, izlijeće iz vode cijelim tijelom, pliva prema obali, od obale...
Sve u svemu, ribolov na iglicu predstavlja pravi gušt. Dosta ribolovaca je lovi i zbog mesa, intenzivnog mirisa i vrlo ukusnog, pečenog.

Vjerojatno će pri prvom ribolovu na ovu ribu, velik uspjeh biti uopće uloviti koji primjerak, no kad se stekne rutina i pogodi mjesto i vrijeme, s obale se može uloviti u jednom izlasku na vodu i po nekoliko, pa i desetak iglica.

izvor : internet

Marijan Jambrešić

Engleska riječ „topwater“ označava površinu vode, no za špinere su to varalice koje rade na samoj površini te isto tako i one koje rade do nekih 15 cm dubine, pa u tom sloju vode možemo koristiti puno veći izbor varalica. Postoji dosta veliki broj voda koje su jako zatravljene, no ima i dijelova gdje trava ne doseže do same površine, već između vrhova trave i površine vode ima nekih 10-tak cm vode. To nam je dovoljno da osim površinskih varalica koristimo i neke druge modele...

Ovakva mjesta su idealna staništa štuke, jer u naizgled gustoj i neprobojnoj travi postaje brojne riblje staze, a i sama trava prema dnu je mnogo rjeđa. U rujansko vrijeme površinski sloj vode malo hladniji (u odnosu na srpanj i kolovoz) pa se gotovo svaku večer i rano ujutro veliki broj sitne ribe diže u taj površinski sloj vode, a za njima naravno dolaze i štuke. Ni preostali središnji dio dana nije loš za ribolov baš iz razloga jer na površini nema aktivnosti pa mi varalicama pokušavamo oponašati nekog zalutalog miša koji pliva na drugu stranu vode, neopreznu žabu i sl., a to jako često isprovocira i letargičnu štuku na napad, što nam vjerojatno ne bi uspjelo uobičajenim modelima.

Ostala mjesta idealna za topwater varalice su plitka jezera, šoderice, ribnjaci, rukavci i stari tokovi rijeka gdje ima polja lopoča ili navedenih mjesta s bar 10-tak cm vode iznad polja trave. Vrlo često, gotovo slučajno isprobavajući rad neke varalice na mjestima gdje je dubina par metara i bez raslinja, imali smo napade štuke, a naravno treba uvijek isprobati i nešto novo na svim vodama gdje inače lovite.

Idealno doba godine i dana

Idealno doba godine za topwater ribolov je od polovice kolovoza do kraja rujna, iz razloga što je i inače ovo jako dobro vrijeme za ribolov štuke, noći i jutra postaju sve hladnija i štuke se počinju sve više hraniti, ali period njihove izrazite aktivnosti ovisi o vremenskim uvjetima i ne traje dugo. Ako je dan vedar, a tijekom dana je dosta visoka temperatura i sunčano vrijeme, onda je najbolji period za svaki oblik lova štuke od samoga svitanja pa prvih 2-3 sata dana i navečer u sumrak, tj. zadnjih sat - dva dnevnog svjetla, ovaj večernji period je najproduktivnije doba dana za topwater ribolov. Ako je vrijeme tijekom cijeloga dana oblačno ili sa laganom kišicom, štuke dobro "rade" cijeli dan ali tada topwater varalice nisu najbolji izbor, no uvijek treba isprobati.

Način ribolova i vječita dvojba

Način ribolova je vrlo sličan ribolovu bassa površincima, s razlikom da štuku puno više privlače brže vođeni poperi i zare, a i ostale navedene topwater varalice.
Znači, bolje je brže vođenje popera, nego način prezentacije "buč" pa duga pauza pa "buč", puno bolje je neprekidni buč-buč-buč ili plop-plop-plop, ako lovimo sa properima onda isto bolje pali brža prezentacija, a ponekad ribu više daje neprekidana brzo vođenje propera, kao npr. za bolena na rijekama.
Ako lovimo silikoncima koji oponašaju miševe onda se trudimo da varalica dočara panično bježanje tj. plivanje miša po površini, to mora biti dosta brzo sa kratkim trzajima i vrlo kratkim stankama nakon svakih par metara (da se miš odmori), ako lovimo žabolikim silikoncima (najbolje u i oko lopoča), tada imitiramo skakanje žabe po lopočima, znači, kratki trzaj pa pauza, pa par trzaja u nizu pa pauza.
Vječita dvojba u ovo doba godine u ovom načinu ribolova je da li loviti basseve priborom za bassa bez sajle, pa možda uspijemo izvući i koju štuku da nam ne pregrize ili loviti ciljano priborom sa odgovarajućim sajlama primjerenim štukama? Ovu dvojbu prepuštam vama. 

Vrste varalica

POPERI - birajte one veće koji proizvode glasan duboki zvuk, poput Berkley Frenzy, Megabass Pop maxa, većeg Rapalinog Skiter pop-a, Storm saltwater chug buga, Manns magnum chug-n-spita, Heddon pop 'n' imagea ili Rebel pop-r. Voditi ih treba dosta brže nego za bassa, bez ili sa vrlo kratkim pauzama, izrazito su lovni u sami sumrak, kada se sva riba diže na površinu. Griz je kao i kod bassa vrlo eksplozivan i spektakularan te treba biti smiren i kontrirati ne prema vizualnom podražaju (kada vidite zbivanje na površini), nego tek kada osjetite na štapu udarac na varalici, tj. uvijek sa malom odgodom od sekundu dvije, a za to treba imati mnogo živaca i iskustva.

PROPERI - koristite samo one veće, poput Rapalinog Skiter popa, Smithwick Devil's horsa, Cotton cordel crazy shada, Cisco kid toppera, Luhr Jensen amazon rippera, a vodite ih jednolično, istom brzinom po površini, s tek nekoliko trzaja u svakom zabacu jer ako propere vodimo brzo, a isprekidano, imat ćemo jako puno promašenih grizeva (kao i kod bolena) jer uvijek zaraubaju iza varalice, za razliku od kontinuiranog privlačenja,
kada je realizacija 10 puta bolja.

ZARE - opet, čim veće - tim bolje, lovne su i veličine poput Heddon zare Puppy (ili Calipso zare) ili Rapale Skitter walk ali puno bolje su veće, poput Rapala x-Rap walk, Heddon zare spook i Super spook.
Osim navedenih koje se više koriste za bassa nego za štuku, postoje i one "primjerenije" štukama, poput Salmovog Maas maraudera ili Musky mania doc-a.

SILlKONCI - izbor im je neograničen. Isprobajte žabolike weedies silikonce sa već montiranom udicom, poput Deps basirisky, Southern lure trophy scum frog, Bass pro xps frog, Spro bronzeye frog i Bronzeye poper, Bigfoot Frog Soft bait ili mišolikih, poput Strike kingovog King rat-a. U topwater mamce spadaju i neki već standardni silikonci na wormici bez otežanja koje možete voditi po samoj površini ili malo ispod nje, poput Prologic Jerk minnow-a, Manns shadow-a i Lunker city fins-a, koji se radi u raznim veličinama, a štukama nije prevelik ni onaj od 10". Kontirajte ih na odgovarajuće wormice i odmah nakon zabaca i pada u vodu kratkim trzajevima se brzo vode po površini, tako da rade brazdu, a nakon griza štuke (kojeg ćete sigurno dobro vidjeti) također treba, kao i kod popera, kontrirati sa zadrškom, jer silikonca štuka dugo drži u ustima za razliku od drugih "tvrdih" varalica.

JERKOVI - naravno, u obzir dolaze samo oni plivajući ali da bi radili ispod same površine u par cm vode treba im zamijeniti trokuke za broj manjima i lakšima (npr. Owner stinger su jako lagane, a jake), a umjesto teških sajli od titanijuma treba koristiti one lagane od volframa odgovarajuće nosivosti. Ovaj savjet sa sajlama koristite samo kada hoćete da jerk ide što pliće jer su u svim drugim situacijama bolje titanijske sajle.

BAMBLE LURE - iako su prvenstveno namijenjene bassevima, podjednako, ako ne i više, napadaju ih štuke svih veličina. Ima ih u nekoliko varijanti, sa udubljenjem na nosu, poput popera i bez, koje rade poput zare (doduše, bez otklona lijevo-desno), jednako su lovne obje, a jednako je problematična i realizacija. Mogu se koristiti i po najobraslijoj vodi, a bacaju se jako daleko, ima dosta udaraca pa to kompenzira malo lošiju realizaciju.

BUZZBAIT - odlična topwater varalica za štuku. Kod nas se koriste većinom one namijenjene bassu, a hrabriji mogu probati naručiti one malo veće namijenjene američkom musky-u. Kod nas ima za nabaviti onih od Booyah i Strike king, koji su ujedno i najbolji, a pod obvezno na njih montirajte Trailer udice - ravan vrat i široko oko na koje navučete bužir koji probodete udicom na varalici. Takvom montažom uvelike poboljšavate realizaciju koja je inače puno lošija. 
Kod vođenja buzzbaita stvarno nema neke mudrosti, prije nego padne u vodu preklopite preklop na roli i odmah počnite s namatanjem tako da buzz počinje raditi čim dotakne površinu. Osim jednoličnog namatanja dodatni poticaj štukama daje i povremeni trzaj, tako da se malo promijeni zvuk, a to dosta često isprovocira štuku. Kod griza se štuka ili ulovi ili ste ju fulali i tu nema neke pomoći, osim one obvezne montirane trailer udice. Osim buzzbaita, vrlo plitko, tako da radi brazdu, može se voditi i spinerbait. Najboljima su se pokazali oni sa dva willow krilca veličine 3 i 5, sa žuto-bijelom suknjicom koju štuke najviše vole, a od proizvođača tu su opet Strike king i Booyah.

SWIMBAIT - vrhunski topwater swimbait je Daiwin Dead or alive, koji radi na više načina, a jedan od njih je i zmijoliki rad na samoj površini, kada ga se vodi skroz polako. Ispod same površine radi i kod nas već poznati Prologic 4play u liples varijanti (bez kljuna).

Pribor

Možete koristiti svoj standardni pribor za štuke no puno bolja opcija je pribor namijenjen jerkovima, tj. kratki štapovi, špaga je pod obvezno, a od sajli preporučam gotove volframske od Trapera ili Robinsona (jeftine su ali ih treba često mijenjati) ili one za vezanje, poput Fox-ovog Easy trace wire ili American fishing wire odgovarajuće nosivosti. Važno je da je sajla što lakša kako bi varalice i dalje bile plivajuće.

izvor: Internet

Marijan Jambrešić