35 je u hladu, Sava je na -253 cm i kiše nema na vidiku. S obzirom da su bassevi  još traljavi poslije mrijesta, pala je odluka da se malo posvetimo našoj najvećoj rijeci. Stižemo oko pet popodne na već dobro poznatu poziciju, nakon što smo preživjeli  pokušaj gospođa da nam nametnu osjećaj krivnje zbog cjelonoćnog ribolova i jedno kuhanje auta . Iskrcavanje, punjenje kajaka svim potrebitim stvarima, spuštanje do pogodnog mjesta za ulaz i konačno...otisnuli smo se. Laganim veslanjem stižemo na cca 500 metara udaljenu adu....iskrcavanje, slaganje pribora. Sunce peče nenormalno, voda mala....niti r od rauba. Mrtvo more. Probamo laganim priborom i provjerenim varalicama na izgledna mjesta za klenove. Ništa. Niti praćenja. Vidimo ribe pod nogama, velike ribe. Lijeno se miču kada prolazi varalica. Konačno dobivam jednoga. Pa pajdo dobiva jednoga. Mali su, takve imamo i doma u Krapinici, komentiram.....nismo za to išli na Savu. Sedam sati, vruće za popi...t,konačno je počelo gristi. Šteta samo što ribe nisu u pitanju. Tko jedno  ljetno večer ili noć nije proveo blizu Save, nezna što su komarci. Bježali smo i mahali rukama u jednom trenutku, jer  brijem da smo stali, srušili bi nas i iscijedili kao spužve. Strašno. Jedan drugog smo špricali autanom u agoniji. Jedva smo se spasili. Idemo dalje....bacamo...dobivamo još po klena, čekamo sumrak, jer ako onda neće, neće nikad. Mijenjamo poziciju, selimo se na drugu adu i tamo se raspakiravamo i slažemo šator....tu ćemo noćiti. Sumrak....nema rauba, nema griza...mrtvo. Bacamo i mijenjamo varalice, taktiku, pozicije....ništa. Frendu dosta, on bi doma. Jedva ga odgovaram. Kud ćeš na Savu kajakom po mraku. Nismo neiskusni, ali.....čemo tražiti vraga. Idemo bacati, bit će nešto. Konačno zvukovi po vodi, keder se komeša, posvijetlimo pod noge, milijuni sitneži u 10 centimetara vode. Raub, pa još jedan, pa kederi  lete, pa nas ribe špricaju. Kao da je netko stisnuo prekidač, odjednom lom na vodi, oko nas. Briga grabežljivce što tamo neka dva tipa stoje na sred Save i pokušavaju kao nešto uloviti. Lupaju nas kederi po nogama u paničnom bijegu, lupaju nas veće ribe koje love kedere. Gledamo i šutimo skamjenjeni. Neznam koji se sjetio prvi zabaciti. Griz, pa još jedan, pa još....riba, dvije, tri....kud zabaciš tu je riba ili barem griz. Klen, ne sitan više, jer takve imamo i doma, klen preko pedeset. Mrene, bolen, smuđ. Som je lupio nedaleko od nas. Puno drilova, puno spadanja. Koštale su nas male troce na voblerima. Lovili smo do pola tri ujutro, uopće nismo osjećali vrijeme. Tad je mene uhvatilo u leđima, a frenda u želucu, pa smo išli nešto pojesti i odmoriti malo. Zavukli smo se u šator i odlučili sat vremena odspavati. Nažalost malo nam je pobjeglo, pa smo propustili svitanje....šteta, no što je tu je....bacamo opet, prvih par zabaca sedam drilova i dvije mrene na suhom. Hoćemo još i ignoriramo bolene koji raubaju na 50 metara. No bilo je dosta, sunce se je pokazalo i riba je nestala, jednostavno nestala. Ekipa iznad nas je dobro istukla one bolene koje smo mi ignorirali, ali stali su i oni, to je bilo to. Pakiramo se i slijedi uzvodno veslanje protiv ne baš slabašne struje. Stigli smo doma polomljeni, ali sretni kao mala djeca. Ponovilo se čim prije.

Goran Ovčar
Fishing Club Zagorje