Predivno biće morskih dubina, hobotnica je stoljećima prisutna u svim značajnijim pričama. Poprilično mistična, gracioznih pokreta, urnebesno znatiželjna i inteligentna. Da, hobotnica će u kratkom vremenu shvatiti kako se domoći omiljenog joj jela, slasnog raka i bez problema odvrnuti poklopac tegle iz koje je on prestravljeno gleda te ga s jednim od svojih osam krakova prinjeti kljovama. Za razliku od lignji, hobotnice nisu agresivne, a na Jamajci ih zovu i ”morske mačke” zbog usporedbe temperamenta s kućnim ljubimcima.

Hobotnica je mekušac iz razreda glavonožaca. Ima osam krakova s kojima može dostići duljinu do 3 m. Hobotnicu je moguće naći na pjeskovito-kamenitom dnu. U pitanju je svaštojed na čijem se jelovniku nalaze ljuskari, školjke, uginule ribe ali je primjećeno da pribjegava i kanibalizmu u godinama kada je more manje darežljivo.
Mnogima je nepoznata činjenica da hobotnica svoj plijen ubija otrovom koji luče žlijezde koje se nalaze kod njenih usta. Iako može da dostigne i preko 1,4 metara u dužinu i 15 kg težine, hobotnica ima brojne neprijatelje protiv kojih se brani prvenstveno svojom fascinantnom mogučnošću mimikrije kao i mastilom koje ispušta kada se osjeća ugroženom, a koje je također toksično.
Također je utvrđeno da je hobotnica veoma inteligentna životinja. Po nekim istraživanjima čak inteligentnija i od pasa. Period razmnožavanja ovog glavonošca su proljeće i ljeto.
Nakon što ženka položi između 150.000 – 400.000 jajašaca, konstantno brine o njima braneći ih od grabežljivaca osiguravajući stalnu cirkulaciju vode oko ikre radi tzv. „aerizacije“ jajašaca.
Cijeli taj postupak tj. briga oko budućeg potomstva toliko iscrpi ženku da obično ugiba nakon što se iz ikre izlegne mlađ koja početak svog života provede kao plankton, nošen morskim strujama.
Životni vijek hobotnice je relativno kratak tako da rijetko poživi duže od 24 mjeseca. Takvi primjerci su nažalost sve rjeđi jer je kao i većina drugih jestivih vrsta mekušaca iz Jadranskog mora, hobotnica postaje prizor koji sve rjeđe viđamo, a posebno tako veliki primjerci.

Mužjaka se od ženke razlikuje po nešto većim prianjalkama. Zato ukoliko već ne možete da odolite lovačkom porivu dajte barem priliku nedoraslim primjercima (od svega par stotina grama) da požive dovoljno dugo i obave svoj reproduktivni ciklus.Također, ukoliko želite da i sljedećih godina ulovite neku hobotnicu, ne dirajte ženku koja leži na jajima jer je tu već u pitanju pravo silovanje mora. Opravdanja za takvo ponašanje nema, a posebno ne logika “Ako je ja ne budem ulovio, neko će je drugi”.
Hobotnica je važan stanovnik morskog dna gdje živi na stjenovitim obalama i većinu vremena provodi u rupama ili raspuklinama stijena u plitkoj vodi.
Katkad krakovima prenosi kamenje i gradi neku vrstu "utvrde" na morskom dnu. Hobotnica se kreče plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kreče unatrag.
Po mogućnosti se povlači uvijek u isto sklonište. Sklonište se prepoznaje po uredno naslaganom većem i manjem kamenju ispred rupe.

Hobotnica je gazda među glavonošcima

Gazda među glavonošcima je opaki lovac na dnu mora. Proždire ribe, rakove, ali i sve ostale organizme. Interesantna lovina mnogih sportskih ribolovaca, ali i nautičara. U pravilu svima je na pameti ista misao, kako uloviti i zatim pojesti hobotnicu kao ukusan zalogaj.
Hobotnica je jedna od rijetkih zimskih lovina koja ostaje u priobalju. Taj nekima simpatični, a nekima odvratni glavonožac, pravi je kameleon među morskim organizmima. Nevjerojatna je sposobnost mimikrije kojom se hobotnica služi kako bi se obranila od prirodnih neprijatelja ili prišuljala plijenu. U tili čas promijeni boju ili oblik što podvodnim ribolovcima ponekad zna zadavati pravu muku. No, kako je sada more vrlo hladno, samo se najodvažniji prepuštaju čarima podvodnoga ribolova puškom ili ostima na hobotnicu. Sad je vrijeme drugih ribolovnih alata kojima se u travnju i svibnju uspješno može loviti iz čamca ali i s obale. Od tehnike panulanja, pa sve do stacionarnoga ribolova štapovima položenima na senzor, lov hobotnica predstavlja podjednak izazov sportskim ribolovcima kao hvalevrijedan ulov, ali i kao kulinarski specijalitet. Ruku na srce, nitko je ne lovi da uživa u ljepoti ovog glavonošca dok mu krakovima plazi po cijelom tijelu, nego da ju stavi pod peku ispod koje se širi božanstven miris. A da bi završila ispod peke ipak je treba naći i uloviti.

Temperatura vode općenito

Temperatura mora je veoma bitna za lov hobotnice. Hobotnica ne voli jako hladno, ali ni jako toplo more. Također i izbjegava i direktan „pogled“ na sunce. Kada je temperatura mora do 12 °C ne treba baš očekivati hobotnicu u samom plićaku, jer još se u to vrijeme nalazi u dubljim i toplijim vodama na temperaturi od 14°C. upravo je ta temperatura mora kada možemo očekivati da se hobotnica vraća iz dubina. Također, kada je temperatura veća u plićaku od 22°C hobotnica se povlači u dublje vode. Hobotnica ne voli ni područja koja su okrenuta ili se nalaze na udaru vjetra (juga,bure).

Tereni i navike

Iako u lov najčešće izlazi tek s dolaskom noći, može se loviti i tijekom dana. Oblačno vrijeme, mutno, prevrnuto more poslije jakoga juga, jutarnji i večernji sati te sama noć najbolje su vrijeme za lov na hobotnicu. Po suncu ćete uspjeti naći pokoju, ali na većoj dubini ili pod stranom koja se nalazi u sjeni jer nije ljubitelj jake svjetlosti. Najveći dio svoga života provodi u zaklonu, kakvoj rupi ili procjepu među stijenama. Voli svakojake zaklone, pa tako ne bježi niti od odbačenih guma ili staklenih i metalnih posuda u koje se zavlači i obitava. Voli hridinasta dna prošarana poljima pijeska te je tu najviše treba i tražiti, mada ne treba zanemariti ni duge pješčane ravnice prošarane travom i kamenim oblucima. Tamo ih ima manje, ali ju je lakše naći zbog manjeg broja zaklona. Hobotnica živi i na dubinama od preko sto metara, ali je ponekad možemo naći već uz samu obalu u plićaku do koljena. Ipak, najčešće se lovi na dubini od pet do deset metara. Lovi se uz obalni pojas uz koji se najčešće i zadržava, jer pruža obilje hrane poput manjih riba, školjaka i rakova. Rakovi poput običnoga kosmača-žbirca ili grancigule su joj prava poslastica kojoj ne može odoljeti, pa se najčešće i koriste kao mamac, bilo da su umjetni ili pravi.
 
Hobotnica oko svog skrovišta skuplja odbačene ljušture školjaka, oklope rakova i bijele oblutke raznih veličina. Zahvaljujući tim pokazateljima vrlo se lako nalazi. Poznato je da je hobotnica vrlo inteligentna i radoznala životinja koju interesiraju stvari jarkih boja. Skosavicu ostavljenu na dnu pri lignjolovu ili kakav drugi sličan predmet, hobotnica će pokupiti i ponijeti u svoju rupu. Prema početku proljeća masovno se počinju skupljati u priobalnom pojasu gdje dolaze položiti jaja i tada se mogu uloviti najkrupniji primjerci.
 

Pribor i ribolov

Lovili iz čamca ili s obale, pribor za lov hobotnica mora biti vrlo jak i robustan. Kada je jednom zakvačite i počnete vući, širenjem krakova i njihovim primanjem za stijene svojim snažnim pipcima teško ćete je odvojiti od dna. Zato se za lagano panulanje koriste najloni debljine i preko dva-tri milimetra! Tako debeli najlon veže se za sanjke koje su izrađene tako da s gornje strane sadrže dvije ili više velikih zavinutih kuka koje služe za kvačenje hobotnice. S donje strane se nalazi ugrađeno olovo, a s gornje je ispred kuka stavljena tanka šipka na koju se, kao na zihericu može staviti i učvrstiti mamac. To su najčešće razne vrste umjetnih rakova u svim veličinama i jarkim bojama. Najbolje prolaze jarko crvene kombinacije. Ako ste dovoljno vješti za noćno skakutanje po stijenama, možete uloviti živoga kosmača i njega staviti na sanjke. Pri montiranju raka, pravoga ili umjetnoga, obratite pažnju na položaj. Rak se uvijek kreće prema nazad ili u stranu te ga tako treba i okrenuti, da kliještama gleda prema kukama. Prvih dva- tri metra najlona uz sanjke mogu biti i deblji od osnovnoga kako bi se što manje habao pri prolasku uz oštro stijenje uz koje se najčešće i panula. Vozite se što sporije, puževom brzinom, tako da sanjke stalno budu u dodiru s dnom i da lagano lupkaju po dnu. Na svaki veći otpor snažno zategnite jer se hobotnica prima svim krakovima za sanjke i teško ju je odmah zakvačiti. Često drži samo raka i pod samom površinom se pusti. Zato je uz sebe dobro imati kuku kojom se najlakše zakvači i izvadi na suho. Jednom zakvačenu polako i jednolično vucite prema sebi. Ako slučaj-no i otpadne, zapamtite smjer u kojem je otišla i prođite barkom još jednom, jer će se hobotnica ponovno dati u potjeru za rakom. 
Preporuča se korištenje rukavica, jer se često dogodi da umjesto hobotnice neko vrijeme zamarate kakvu stijenu, a najlon vam se ureže u ruke. Te lagane posjekotine znaju biti vrlo bolne kad se ruke natope morem.

Još o panuli

Za panulanje po dnu s skijama koriste se pel debljine minimalno dva milimetra. Razlog je što se pel vuče po dnu,preko kamenja,a i hobotnica se zna uhvatiti s krakovima za dno...
Tako debeli najlon veže se za sanjke S gornje strane ispod kuka se stavi umjetni ili živ rak. Može poslužiti i kosmač. Prvih dva do tri metra od sanjki možemo staviti i deblji najlon od osnovnoga kako bi se što manje habao pri prelasku po dnu. Brzina kojom se krećete u barci je veoma bitna. Trebate se kretati puževom brzinom. Još jedan uvjet je jako bitan. Ljeti,hobotnica ne voli mjesta koja su izložena suncu i ona ide u hlad. Sakrije se ispod kamena ili je na onoj strani otoka koji je u sjeni. Zimi je sasvim druga priča.

S obale

Često možete vidjeti kako se u predvečerje uz kraj šeće kakva bakica s komadićem špage i crvenom krpicom koju baca u more i lagano vuče prema sebi. Lovi hobotnice. Tako i vi možete pokušati sa svojom inačicom. Hoće li to biti rak sa sanjkama kojega ćete lagano vući uz mol ili riba zavezana na špagu koju ćete provlačiti uz grote na lukobranu - stvar je osobnoga izbora. 
Loveći brancine često nam se dogodilo da zategnemo na griz i izvučemo koju manju hobotnicu, dok su nam velike redovito otpadale. Čuo sam od poznanika da je na taj način probao loviti isključivo hobotnice i izvadio ih je znatan broj. Probajte i vi, "nasanjkati" koju hobotnicu! Toliko je ukusna napravljena ispod peke da se svaki trud isplati.

Marijan Jambrešić

izvor: internet

Jedna od svakako interesantnih tehnika ribolova koju su izmislili i usavršili Englezi, dobila je ime po tome jer se prvenstveno koristila na natjecanjima (eng. match). Vrijeme i praktičnost je učinilo svoje pa se ova tehnika proširila na cijeli svijet, a u posljednje vrijeme doživljava veliku ekspanziju i kod nas. Karakteristično za ove štapove je da su dugački od 3,6 do 5m i načičkani velikim brojem provodnika (vodilica) malog promjera (preko 10). Ovakvi vodiči smanjuju prianjanje najlona za „blank“ štapa, što rezultira daljnjim zabacivanjem tereta i pravilnim savijanjem štapa. Ovi najčešće trodijelni „štek“ štapovi moraju biti lagani i brzi s određenom dozom elastičnosti, kako bi se lakši sustavi mogli zabaciti na veće udaljenosti.

Match metoda ribolova je u suštini namijenjena samo za ribolov na mirnim vodama eventualno sporo tekućim, gdje je sustav potrebno zabaciti preko 10 metara kao i za ribolov po vjetrovitom vremenu isključivo „wagler“ plovcima (eng. wagler). Za ribolov sa fiksiranim „waglerom“, štap treba biti nešto veći od dubine vode (štap oko 4 m idealna dubina vode do 3m). Match štap možete koristiti i za ribolov sa klizećim „wagler“ plovkom ili se opredijeliti za neki od modela telematch štapova koji su nešto duži i imaju veće vodilice, te su pogodniji za spomenuti način ribolova. Ovisno kakvu ribu želimo loviti (sitniju ili krupniju), da li plovimo manjim plovcima na manjim daljinama ili većim plovcima na većim daljinama, biramo težinu bacanja i akciju štapa. Ovi štapovi mogu biti brze akcije "fast action" (svijaju se prvom trećinom) ili najčešće parabolične akcije poput šaranskih koji se savijaju cijelom svojom dužinom i odlični su prilikom zamaranja velikih riba. Tako da su štapovi ti koji odrađuju veći dio posla. Jedina mana im je sporije kontriranje što se da riješiti održavanjem konstantne zategnutosti najlona od vrha štapa do plovka. Na ovaj način će kontra biti pravovremena. U posljednje vrijeme sve češće se mogu kupiti štapovi koji su našli neku sredinu između vršne i parabolične akcije. Brzim vrhom omogućavaju lakše zabacivanje na većim daljinama, a isto tako su se pokazali odličnim kod zamaranja krupnijih riba.

Rola koja odgovara ovoj vrsti ribolova je kapaciteta špule oko 0,30 / 100 m, odnosno 3000 po shimanu recimo  model "Stradic 3000", spomenutog proizvođača, ima plitku match špulu nešto većeg kapaciteta 0,20 / 220 m. Naravno Vi možete odabrati i rolu nekog drugog proizvođača, ali obratite pažnju na ove omjere. Također je važno odabrati lakšu rolu do 300 grama sa preciznom kočnicom i bržim prijenosom najmanje 5,5:1, a lijepo slaganje najlona je neophodno. Dodatna "borbena" kočnica je poželjna.
Jedna od rola iz srednje klase će zadovoljiti vaše potrebe. Veličina udice ovisi od ribe koju želite loviti. Uglavnom se kreće u rasponu od broja 10 do 20, a proizvođača birajte po želji.
Plovak je, kao što smo spomenuli „wagler“ koji je samo donjim dijelom fiksiran za najlon između dva „stopera“, ali mogu se koristiti i klizeći „wagler“ plovci. Kao i ostali plovci „wagleri“ se rade od različitih materijala u velikom broju dekora i otežanja. Postoje dva načina označavanja težine ovih plovaka. Prvi način je oznaka s jednim brojem kao kod ostalih plovaka, s tom razlikom što on u sebi već ima potrebno opterećenje tj. tvornički je izbalansiran. Otežanje kod ovih plovaka može biti fiksno ili se izrađuje u vidu pločica na donjem dijelu tijela koje se mogu skidati, a dodavati olova na osnovnoj struni, tako da se može korigirati ovisno o uvjetima na vodi.

Kod drugog način plovak je označen brojevima 5 +2 gr, 7 +3 gr ... Prvi broj pokazuje koliko je otežanje ugrađeno u plovak, dok drugi pokazuje koliko otežanja još treba dodati da bi se plovak pravilno izbalansirao odnosno da mu se iz vode vidi samo vrh.
Postoje dvije vrste plovaka: "streight" koji su isti cijelom dužinom plovka i "bodied" koji imaju zadebljanje u donjem dijelu. Mogu biti jednodijelni ili dvodijelni (kada se tanja antena postavlja u tijelo plovka tzv. "Insert").
Kod kupnje „wagler“ plovka najbitnija stvar je da taj plovak bude dobro uočljiv, kako na manjim tako i na većim daljinama. Zatim morate birati plovak prema uvjetima na vodi (dubina vode, daljina od obale, utjecaj vjetra), koju vrstu ribe lovite npr. deverika nježno uzima mamac koji se manifestira blagim izdizanjem plovka. Za takvu situaciju je potreban „wagler“ plovak sa tanjom antenom.

Za manje udaljenosti birajte plovke manjeg ukupnog otežanja. Analogno tome za veće udaljenosti plovke većeg otežanja. Napominjemo da za vjetrovito vrijeme treba uzeti teže plovke bez obzira na kojoj daljini lovite kao i da budu sa što dužom antenom, kako bi smanjili utjecaj vjetra. Također trebaju biti zadebljani radi bolje stabilnosti tako dugačkog plovka. U ovom slučaju kada se plovak postavi u radni položaj, struna se nalazi na većoj dubini tako da se znatno smanjuje utjecaj valova na sistem prilikom samog ribolova. Dužinu plovka birate razmjerno dubini vode na kojoj lovite.
Postoje dva načina fiksiranja lakših plovaka. Prvi način je da se plovak izravno postavi na strunu, odnosno struna se provlači kroz "okce" plovka i fiksira sa dvije olovne kuglice. Kod drugog načina vrtilicu s kopčom fiksiramo na strunu, a plovak kačimo za kopču. Ova metoda je bolja glede brže i lakše zamjene plovka, ali za razliku od prvog načina više se petlja. Za fiksiranje težih plovaka je najbolje rješenje kupovina nekih gotovih sistema koji su za to namijenjeni.

Prilikom fiksiranja wagler plovka treba obratiti pažnju na težinu dodatnih „olovaca“ i uračunati ih u težinu olova koje je potrebno da se pravilno izbalansira odnosno optereti plovak.
Što se tiče oštećenja najlona, ne postoji montaža koja je u manjoj ili većoj mjeri ne oštećuje. Takav slučaj je i ovdje. Svaka od ovih pobrojanih montaža u manjoj ili većoj mjeri oštećuje tanak monofil. Shodno tome Vam preporučujem da češće provjeravate kvalitetu najlona, ili ako ste prefekcionista mijenjate cijeli sustav. Oštećenje najlona možete smanjiti upotrebom mekih olova koja se mogu postaviti rukom bez uporabe kliješta. Preduvjet za uspješan ribolov je i pravilno izbalansiran wagler. Postoji više načina opterećenja plovka, sve zavisi od toga kako želite prezentirate mamac, ali na jednu stvar morate posebno obratiti pozornost "otežanje u plovku ili kod njega uvijek mora biti veće od onoga koje se dodaje na najlon".


Sada ćemo opisati nekoliko sustava:

Jedan od načina je da većina olovnog otežanja bude postavljena uz sami plovak, dok kod vrtilice treba postaviti samo jednu lakšu olovnu kuglicu, ako je mamac dovoljno težak da lagano potapa udicu olovo može izostati. Ovaj način opterećenja „waglerom“ se primjenjuje kada želimo lovimo ribu u površinskim i srednjim slojevima vode. Za lov u tzv. propadanju se uglavnom koriste "streight" plovci. Drugi način se primjenjuje kod ribolova na dnu, gdje olovno otežanje treba da se postavi u neposrednoj blizini ili kod vrtlice. Za razliku od plasiranja mamca u propadanju ovdje mamac brže tone na dno i onemogućava sitnijim ribama u površinskom i srednjem sloju uzimati mamac.
Sljedeći, jedan od najzastupljenijih rješenja rasporeda otežanja, je postavljanje olovnih kuglica (oko 6 komada) na ravnomjernom razmaku od plovka do vrtilice. Mogu biti iste težine ili sukcesivno nanizati od težih do lakših kuglica. Ovo je preostalo otežanje jer ste 2/3 postavili kod plovka.
Posljednji način se uglavnom koristi za ribolov šarana. Montira se tako što ćete sve olovo postaviti kod vrtilice. Svejedno je da li ćete postaviti jedno veliko ili više manjih.
S vremenom sustave možete prilagoditi vodi na kojoj lovite i eksperimentirati s omjerom olova. Bez obzira koji od navedenih sustava montirate kod vrtilice se uvijek postavlja jedno najmanje olovo koje ima ulogu indikatora trzaja. Englezi to olovce zovu "droper". Njegova uloga je da po uzimanju mamca od strane ribe olakša plovak što se manifestira izdizanjem antene.
Svi ovi sustavi se manje ili više petljaju , ali to se može riješiti pravilnim zabacivanjem.
Prije zabacivanja odredite sebi neki orijentir kako bi svaki naredni put zabacili na isto mjesto. Daljinu možete obilježiti zakačkom na roli (line clip) ili markerom (Maver, Sensas ...). Ovaj posljednji je jednostavniji i bolji dok prvi zahtijeva dosta vježbe. Zabacivanje je u suštini isto kao i kod varaličarenja ili ribolova sa sličnim sustavima (bolognese).
Štap postavimo ispred nas, kažiprstom desne ruke prihvatimo najlon, a lijevom rukom otvorimo preklopnik role. Istom rukom uhvatimo kraj štapa i lagano ga zanesemo iza leđa, a kada se sustav potpuno ispravi vršimo zabacivanje. Moramo paziti da sustav padne u luku na vodu i to za metar-dva dalje od hranjenog mjesta. Da bi spriječili petljanje sustava treba prikočiti odnosno ispraviti. To se postiže pritiskom kažiprsta lijeve ruke na obod špule i kontroliranim propuštanjem najlona. Ovim postupkom se sustav ispravlja neposredno prije pada u vodu. Vratite preklopnik role u prvobitan položaj, zatim potopite vrh štapa u vodu i napravite nekoliko okreta ručicom role kako bi ste zategli strunu između plovka i štapa. Tako možete privući sustav na hranjeno mjesto, ako ste ga prebacili više nego što treba, a još važnije eliminirali ste višak najlona pa će i kontra biti učinkovitija. Za ovu vrstu ribolova koriste se tonuće monofilne strune raznih proizvođača.
Zatim postavite štap u držač tako da mu vrh bude u vodi. Logično prednji držač mora biti niži od zadnjeg, a i nešto širi da ne bi dolazilo do kačenja najlona prilikom kontriranja. Nakon postavljanja štapa možete eventualno korigirati zategnutost najlona i provjeriti je li kočnica adekvatno podešena. Sada kada je sve spremno preostaje vam samo čekanje. Kontriranje se vrši u stranu paralelno s površinom vode zbog manjeg otpora, nikako vertikalno.
Zamaranje ribe match štapom je doživljaj koji svakako treba iskusiti. Još samo kada bi imali "bogate" vode na kojima bi taj doživljaj bio potpun.

Marijan Jambrešić

izvor: internet

Kako pravilno držati štuku pri izvlačenju je veoma važan dio prije puštanja ribe nazad u vodu, pa ipak i dalje ovo izgleda veoma zanemaren detalj u ribolovu kod većine ribolovaca. Veoma je važno znati kako pravilno držati štuku. Kada je u pitanju manja štuka u zavisnosti od veličine šake ribolovca, štuka može biti uhvaćena preko leđa, odmah iza škržnih poklopaca. Nikada ne treba pritisnuti direktno preko poklopaca. Držanje štuke na ovome mjestu omogućava dobru kontrolu i potpuno je bezopasno po štuku.
Drugi način je da se štuka jednom rukom uhvati za kraj, na uzanom djelu ispred početka repne peraje, a drugom rukom ispod stomaka u horizontalnom položaju. Negativna strana je kontrola ribe. Ako počne da trese ne postoji šansa da se riba kontrolira. Ovaj način držanja je dobar da se napravi fotografija. Preporučljivo je dok se štuka drži u ovom horizontalnom položaju da njena glava bude iznad vode, da u slučaju iznenadnog trzaja i ispuštanja štuke iz naručja ona završi u vodi, a ne na zemlji ili na tvrdom dnu čamca.

Najzahtjevniji način držanja štuke je za škrge. Svaki ribolovac na štuke treba da zna kako da pravilno drži štuku za škrge. U stvarnosti ovo je jedini način da se velika štuka kontrolira. Hvatanje za škrge podrazumijeva da se četiri prsta ruke podvuku ispod škržnog poklopca, a između poklopca i škrga, gdje se one spajaju sa donjom vilicom, dok se palac iste ruke postavi u usjek sa vanjske strane donje vilice. Izgleda veoma jednostavno, pa ipak dosta ribolovaca ima problem sa ovim načinom držanja.Ovdje postoji velika mogućnost povrede,kako štuke tako i ribolovca.

Škrge kod ribe su isto što i pluća kod čovjeka. Mogu biti veoma lako oštećena i veoma lako krvare. Ako se iščupaju ili prekinu uslijed trešnje, štuka će najvjerojatnije uginuti. Sa zadnje strane škrga, kojih ima tri sa svake strane nalaze redovi sitnih oštrih "igla", koje služe da zadrže „kedera“ u ustima štuke da ne izađe van kroz Škrge štuke. Isto će se desiti i sa prstima ribolovca ako se nađu tamo. Ove igle mogu veoma lako povrijediti i porezati prste ribolovca. U svakom slučaju treba biti siguran da se prsti nalaze između škrga i škržnih poklopaca. Ovdje najviše ribolovci rade grešku. Ne samo da dolazi do rasjekotina prstiju, nago to također znači i par sekundi duže zadržavanje štuke da se prsti izvuku sigurno van iz zamke, par sekundi koje mogu biti fatalne za štuku.
Najsigurniji način da prsti uvijek budu na pravom mjestu je da se kažiprst i srednji prst podvuku ispod škržnih poklopaca na njihovom najudaljenijem djelu, najbližem repu. Najsigurnije je da se štuka drugom rukom obuhvati oko repa i okrene na stranu, zavucite dva prsta ispod škržnog poklopca i polako ga povucite na gore. Zatim podvucite prste ispod poklopca do drugog zgloba, i potom zadržavajući poklopac podignut prema van, skliznite prstima prema naprijed dok ne mogu ići dalje i do mjesta gdje se spajaju škržna membrana i donja vilica. Postavite palac u usjek sa blažim, ali neopozivim pritiskom i zatim podignite štuku iz vode, ili za fotografiranje. U slučaju fotografiranja drugom rukom treba poduprijeti trbuh štuke i podržati njenu težinu na najboljem balansiranom mjestu. Sa podvlačenjem prstiju na najudaljenijem mjestu ispod škržnih poklopaca i sa lakim povlačenjem istih prema naprijed, sigurno je da će prsti biti na pravome mjestu između škrga i škržnih poklopaca. Pri izvlačenju velike štuke, svi prsti će nestati ispod škržnog poklopca i u ovom slučaju budite sigurni da su svi prsti između poklopca i škrga. Palac u usjeku donje vilice ima dvije velike prednosti. Prvo….. omogućava veću kontrolu štuke i daje veće šanse da se štuka ne otima i trese kada se palac nalazi na tom mjestu i drugo…….. palac je zaštićen od slučajnog skliznuća u usta štuke i posjekotina na zubima štuke,a posjekotine od štukinih zuba mogu biti veoma opasne i bolne.

Početnik na štuku koji nema nikakvog iskustva u prihvaćanju štuke treba ovo naučiti prije nego uopće i krene u ribolov štuke. Ovaj tekst i slike mogu pomoći, ali iskustvo se stiče najbolje u praksi. Preporučljivo je probati sa malim štukama ili po mogućnosti sa prepariranom štukom za početak. Dobro proučavanje nije nikako na odmet. Ovo iskustvo je veoma dobro imati pri izvlačenju velikih štuka........dobro i za ribolovca i za štuku. Pogotovo mlađi ribolovci trebaju znati kako se pravilno prihvaća štuka, jer je to ipak potencijalna opasnost koja može dovesti do ozbiljne povrede. Držite ribu čvrsto u ruci i ne dozvolite joj da vam ispadne na zemlju ili na dno čamca.
Kada se štuka prihvaća za fotografiju veoma je važno da se njena težina podupre sa drugom rukom ispod trbuha. Da li će doći do povreda unutrašnjih organa u trbuhu štuke je pitanje za raspravu. Osobno se slažem sa teorijom da vertikalno držanje velike štuke ( i bilo koje druge velike ribe), može dovesti do oštećenja njenih organa. Horizontalno držanje je mnogo prirodnije i bolje za štuku jer ne može doći do nikakvih povreda.
Vrijeme je isto  kritično u ovim situacijama. Nema potrebe da se štuka drži za fotografiju duže od petnaestak sekundi izvan vode. To je sasvim dovoljno da se napravi par fotografija. Po svim pitanjima "što brže to bolje". Ovo je drugi razlog zašto je važno kako pravilno držati štuku.

Postoji još nekoliko načina kako prihvatiti štuku …..

Mreža ili podmetač za prihvat ribe je sigurno sredstvo ali mreža ima tendenciju da skine zaštitni omotač (slinu )ako je izrađena od jako grubog materijala sa tijela štuke, u čijem nedostatku štuka može uginuti.
Prihvaćanje štuke za oči je daleko najružniji i najopasniji način. Samim tim što može dovesti do povrede kao ribolovca tako i štuke nije potreban nikakav drugi komentar.
I zadnji način je upotreba kliješta koja su specijalno dizajnirana za prihvat štuke  tzv.„Grip“. Rade na principu "zaključavanja" kliješta na donjoj usni ribe, odmah iza donje vilice. Unutrašnje postolje kliješta se okreće oko svoje osi, tako da štuka pri trešnji i okretanju okreće i osovinu kliješta pa se ne može povrijediti i iščašiti svoju vilicu. Osovina kliješta je ujedno i vaga pa je dovoljno samo izdignuti ribu iznad vode dok su kliješta zaključana za vilicu i pročitati težinu, a podupiranjem ispod trbuha se može napraviti fotografija.

Ribolovci koji uhvate i puste ribu moraju biti sigurni da će puštena riba i preživjeti. Nije dovoljno samo ubaciti štuku u vodu poslije fotografije i misliti da će sa njom biti sve u redu. Velike štuke  su veoma osjetljive i zahtijevaju pažljivo rukovanje da bi preživjele i poslije puštanja. Minimiziranje borbe sa štukom smanjuje njen stres. Čim se štuka dovoljno izmori odmah je treba prihvatiti i osloboditi udice i pustiti nazad u najkraćem mogućem roku. Naročito ljeti po toplom i sparnom vremenu, kada je površina vode topla. Postotak uginuća zbog nepravilnog rukovanja sa štukom (kao i sa ostalim ribama) je najveći upravo u ovom periodu.
Ako su udice jako zabodene ili zabodene na nezgodnom i opasnom mjestu, jednostavno ih treba odsjeći kliještima. Mnogo je sigurnije za štuku da joj ostane dio udice u ustima koja će kasnije ispasti, nego da se ista udica na silu čupa iz usta, što može lako dovesti do oštećenja vilice.
Izvlačenje štuke iz dubine nosi sa sobom veliki rizik.
Sudionici bass (pastrvski grgeč) natjecanja širom Amerike nose sa sobom medicinsku iglu za špricom , da bi sa njom ispustili zrak iz zračnog mjehura kod bassa kojeg ulove  na velikoj dubini. Istraživanja su pokazala da veliki broj basseva izvučenih iz dubine i puštenih nazad u vodu ugine upravo zbog pritiska zraka koji je ostao u zračnom mjehuru u trbuhu. Zato ribolovci ispuste taj zrak van iz trbuha bassa uz pomoć igle da bi bili sigurni da će bass preživjeti.

Ne kažem da se isto treba raditi i sa štukom, ali u svakom slučaju je treba pustiti nazad u još kraćem roku ako je uhvaćena na velikoj dubini, isto kao i u toploj vodi. Sekunde mogu biti  veoma kritične. Štuke su najosjetljivije u proljeće i to prije mrijesta. Kako je tek izašla iz zimskog perioda u kome se ne hrani intenzivno kao preko ljeta, u ovo vrijeme smrtnost štuke uslijed nepravilnog puštanja i nepažnje je najveća.
Vrsta pribora koja se koristi za ribolov štuke u mnogome može imati utjecaja na preživljavanje štuke poslije puštanja. Korištenje težeg pribora omogućava brže privlačenje i prihvaćanje ribe, što dovodi do manjeg stresa kod ribe, nego kada se koristi lakši pribor i traje duže zamaranje.

Marijan Jambrešić

Svake godine početkom lipnja kad krene mrijest kedera na Savi obavezno zanemarujem sve druge ribolove te u drugi plan odlaze meni najdraži ribolovi na bassa i štuku, a favoriti postaju mrena, bolen , klen, deverika i babuška. Hm … vjerujem da će puno čitatelja pomisliti  da je ovo članak o ribolovu bijele ribe na plovak!?!?  Ali, naravno da nije jer se sve te ribe mogu vrlo uspješno loviti u tom periodu na male varalice. U tom periodu se uklije (kederi) grupiraju u velika jata i naguraju se u plićake gdje marljivo rade na produžetku svoje vrste, a tu priliku koriste sve ostale riblje vrste predatorskih sklonosti ali i one koje  to inače nisu te im tada sitan keder postaje glavna hrana. Ove godine mrijest kedera nešto je kasnio i već sam bio nestrpljiv jer sam odlučio  da ribe koje sam prijašnjih godina  lovio štapom od 50 gr. i špagom od 20 lb pokušam uloviti sa ultralight priborom. Time sam želio lijepe ribolove koje već godinama imam u tom razdoblju na Savi začiniti dodatnom dozom adrenalina i napraviti  pravi test pribora kojim inače lovim grgeče, crvenperke , sunčanice i manje basseve na stajačicama a i provjeriti da li se ultralight  priborom mogu uspješno loviti malo ozbiljnije ribe u prilično brzoj i snažnoj Savskoj vodi.

Napokon  je keder krenuo  u mrijest i saznajem  da su jata mrena na pozicijama pod slapom te da ima lijepih ulova. Jedva sam dočekao da uhvatim slobodan trenutak da odem do Save. Još kad sam planirao ovaj ribolov odlučio sam da ću najviše loviti malim bijelim twisterima duljine  5 cm zbog toga što su lovni a nisu skupi i relativno su lako nabavljivi što nije nezamarivo pošto se dosta zapinje po dnu i gubi gumica. U prvih nekoliko zabaca   pokušavam otkriti gdje ima kakav zadjev i kako struja nosi moj „tvisterčić“ na glavi od  2 gr. koja na prvi pogled izgleda  prelagana za tako brzu i snažnu vodu ali ako je plasiramo iza kamenja  na slapu  koji razbijaju maticu pa se iza njih stvara  vrtlog te sve što tu padne uvuče na dno moguće je i sa laganijim glavama doći do dna a i dubina je tu manja od metra. Tih par probnih zabaca dalo mi je očekivane odgovore i moju do maloprije teoriju provelo u praksu. Lovio sam na način da twister bacam točno pod kamen pustim da ga vrtlog koji se tu stvara povuče na dno, zatim štap podignem okomito tako da najlon pod što većim kutom ulazi u vodu, zategnem da osjetim jig, te pustim da voda valja varalicu po dnu i svakih malo lagano trznem vrhom štapa da twister lagano odignem od dna.  Nakon nekog vremena dobivam prvi udarac, kontriram i osjetim da imam solidnu ribu ali odmah mi je jasno da to nije mrena. Riba se drži struje pa je problem što moj ultralight  štapić nema snage da ribu povuče iz matice silom, već elastičnost  štapa i najlona uz dobro podešenu kočnicu odrađuje taj posao. Lagano mic po mic ribu povlačim obali, ukazuje se deverika od dobrih 2 kg, lijepa borba, lijepa riba ali ja danas želim  mrenu jer ona će biti prava potvrda i test pribora. Nastavljam bacati. Malo ispred mene moj prijatelj Toni je ulovio  mrenu na voblerčić pa mi to daje još više poticaja. Konačno nakon nekog vremena imam lijep udarac, kontriram i to je to … mrena … takvu silinu i brzinu može proizvesti samo ta  „kraljica brzaka“.  Ne moram ni reći kakav je to osjećaj na štapiću od 8 gr. Rola je zujala i u kombinaciji sa šumom slapa proizvodila  najljepši zvuk koji uši jednog ribolovca mogu čuti, a pogled na štap savinut do drške povećavao je maksimalno moje uzbuđenje. Borba sa ovakvom ribom je više nadmudrivanje i u njoj postoji  ona doza sreće na koju se mi kao ribolovci često moramo oslanjati  jer ako riba ode iza stijene ili pod armature kojih na ovoj poziciji ima dosta gubimo je i tada je riba pobjednik.  Dodatni test našeg ribolovnog umijeća je da su u  ovakvom ribolovu ribe  puno jače od nas i alata koji držimo u ruci. Nakon fantastičnog drila koji je trajao 4-5 min mrena od 1,5 kg bila je na obali i spremna na „foto session“, pofotkao sam nekoliko fotografija i mrenu vratio ponovo u njeno carstvo. Taj dan to je bila jedina mrena koju sam ulovio , ulovio sam još nekoliko manjih grgeča kojih je Sava puna, a  patroliraju pod kamenjem uz samu obalu ali začudo ni jednog bolena.

Slijedeći odlazak na Savu mijenjam štap i lovim sa „Fujitsu Shogunom“ od 11 gr. koji je zapravo slabiji štap od „Major Crafta Basspare“ od 8 gr. kojeg sam koristio u prošlom ribolovu,a koji je klasični bassevski štap. Brz i jak a tih njegovih deklariranih 8 gr. vara jer kad bi ga stavio u neke ovdašnje okvire na njemu bi trebalo pisati barem petnaestak  grama. Shogunov vrh je mekši i njime mogu bolje osjetiti  laganije glave, pa vjerujem da će mi prezentacija i kontakt sa varalicom biti još bolji.Uz obalu je bilo sve crno od sitnog kedera, a tu je krstarilo nekoliko mrena solidne veličine koje su se povremeno zaletavale među njih , odmah mi je bilo jasno da bi danas mogao imati  jako dobar ribolov . Način ribolova nisam mijenjao, znači zabac u vir pod slapom i čekanje da neka od riba pokupi ponuđen mamac. Nisam dugo čekao da prva mrena je pokupi žutu „berkleyevu“ nimfu, a tada počinje „rockenroll“. Silina kojom je štap u trenutku bio savinut do krajnjih granica i zujanje kočnice jasno su pokazivali da je na drugom kraju poveća mrena. Riba je prvo krenula nizvodno i u trenu izvukla  dvadesetak metara najlona, a u tom času sam pomislio da se vjerojatno ovako osjeća kauboj kad kroti divljeg mustanga. Kada je stala pokušao sam je lagano privući, no tada je krenula prema obali u mirniji dio toka, te sam je uspio dobiti na nekih tridesetak metara a tada ponovna eksplozija i bijeg prema slapu i brzacima ..he,he.. opet sam bio na mustangu .. stalna napetost najlona i elastičnost štapa kroz neko vrijeme daju rezultat i ribu polako dovodim do plićaka uz obalu i vidim da je moja procjena bila dobra, da je to lijepo uhranjena mrena od dobrih 3 kg., kao što je bilo i za očekivati nije joj se svidjelo u plićaku pa ponovo silovito odjuri prema slapu i brzacima. Privlačio sam je obali još par puta, a njeni bjegovi su bili sve slabiji i kraći pa je nakon jedno petnaestak minuta konačno potpisala kapitulaciju, bila je na obali. Fotografiram se samookidačem jer na vodi u blizini nema nikoga, sve to pokušavam napraviti što brže jer je riba jako izmorena, a i sunce vani lijepo prži. Mrena je jako osjetljiva na nedostatak kisika i veoma je srčan borac te pri tome koristi i zadnje atome snage pa se upravo zbog toga dešava kad je vratimo nazad u vodu da se „okrene“, zato treba biti strpljiv i ribu  reanimirati  tj. primiti za rep i povlačenjem naprijed-nazad u struji koja joj lagano otvara i oplahuje škrge omogućiti da joj se škrge ponovo napune kisikom. Nije mi bilo teško reanimirat ovu divnu ribu više od 4-5 minuta dok mi konačno nije sama izmigoljila iz ruke jer riba koja je tako jak i fanatičan borac zaslužuje malo dodatnog truda i pažnje. Predivno .. taj dril i puštanje ove mrene ispunili su moju dušu i tada mi je bilo jasno kako su u ribolovu nadahnuće kroz povijest pronalazili pjesnici, pisci i slikari, a danas filmski režiseri i fotografi. Ispunjen sjeo sam na kamen i polako osluškivao  srce koje se ponovo vraćalo na normalni broj otkucaja i gledao u ruke koje su se tresle. Da pušim vjerojatno bi sada bio trenutak da zapalim cigaretu, ovako sam otpio nekoliko gutljaja vode i još neko vrijeme uživao u onom što sam maloprije doživio.

Nakon desetak minuta odmora nastavio sam sa ribolovom.  U prvom zabačaju ponovo griz. Riba se fino bori i nakon kraćeg drila jedna manja babuška bila je na suhom. Nastavljam sa bacanjem te uskoro ponovo imam lijepu mrenu na udici, bijeg u struju .. pokušavam je zadržati, štap je savinut do drške, osjećam da je riba veća od one prethodne, ovaj put elastičnost štapa  a i kombinacija sa „godzzilom“(najlon) od 0,16mm ne pomaže da ribu povučem u mirniji dio toka. Riba je prejaka. Jednostavno krstari pod slapom .. no dobro, razmišljam…….. imam ja vremena , samo polako .. i tada puca najlon .. šteta! Vežem ponovo twister i bacam ponovo. Taj dan imao sam još četiri kidanja i ostao sam samo na jednoj izvađenoj mreni. Babuške koje su isto vrlo lijepo uzimale vadio sam bez nekih većih peripetija, ali mrene jednostavno nisam mogao zadržati i najlon je pucao najvjerojatnije kad postruže po stijenama na dnu riječnog korita.

Navečer kod kuće razmišljajući o današnjem ribolovu neka pitanja mi nisu izlazila iz glave; dali je moralno i humano prema ribi da je lovim na preslab pribor i da odlaze sa „pirsingom“ od mojih udica na ustima? No bilo mi je jasno da su tog dana ribe u jatu koje su pod slapom bile prevelike i da je to  za pribor koji sam koristio jednostavno bio prevelik zalogaj.

Naravno da sam poslije prespavane noći i odrađene smjene u firmi popodne bio ponovo na Savi, ali sa namotanim jačim najlonom „Godzzilom“ promjera 0,18 i odlučio sam da ću umjesto „palomar“ čvora kojim sam do sada vezao jigove koristiti „unit“ čvor.

Taj dan doživio sam vjerojatno najljepši ribolov  ove godine. 6 lijepih mrena od kojih je najveća bila preko 3 kg, četiri bolena do 1 kg, nekoliko klenova, a deverike i babuške skoro pa i više nisam brojao. Lovio sam isključivo na bijeli twister na jig glavi od 2 gr. izlivena na udici veličine (2 i 4). Potpuno sam automatizirao taktiku……. zabac u vir, lagano puštanje do dna da ga voda vrti i lagano „jiganje“. Tu su primale mrene, babuške i deverike, a kad voda odnese mamac iz  te zone twister sam pustio da ga voda podigne na površinu i brzo namatajući vukao ka obali , na tom putu  twister su „presretali“ boleni i klenovi.

Vrijeme je odradilo svoje, nekoliko dana kiše, povišen vodostaj i mrene više nisu bile pod slapom ali zato boleni, klenovi i jezovi postaju glavne uloge uz već stare mušterije babuške i grgeče. Varalice i način ribolova sada sam podredio klenu i bolenu, a vobleri su davali  puno bolje rezultate od silikona. Forsiram, ali i nažalost podosta gubim sisteme jer su pozicije koje su najproduktivnije kod slapova i mirnjaka iza kamenja koje je pokriveno vodenom travom, pa kad vobler zapne vrlo rijetko ga uspijevam otkačiti. Klenić od 25 dkg na ultralight  kad lupi voblerčić u brzaku pruža sasvim solidan gušt, a boleni koji nisu tako srčani borci kao klenovi uglavnom su veći pa ih zbog toga više volim vidjeti na udici.

Inače ultraligtom priborom lovilo nas je toj poziciji troje. Žac i Toni su natjecatelji pastrvske lige i to im je bila neka vrsta treninga za kola lige i imali su vrlo lijepih ulova. Oboje nekoliko mrena oko 3 kg , nekoliko bolena preko 70 cm, a Žac je „izdrilao“ na Shimano „Diaflash“ od 7 gr. šarana preko 6 kg.

Kad na kraju usporedim ribolove od prijašnjih godina kad sam lovio na „konvencionalni“ pribor i ovogodišnji sa ultralighte priborom dolazim do zaključaka da sam imao neusporedivo više udaraca na manje varalice i tanji najlon jer vjerujem da ti mamci izgledaju i voda ih nosi prirodnije te su sličniji  prirodnoj  ribljoj  hrani, a što je najbitnije  borba sa ribom je neusporedivo žešća pa tako mogu testirati granice svog pribora i umijeća. Tehnika i koncentracija moraju biti uvijek savršene jer jednim krivim potezom gubimo ribu. Znači ribolov ultralight(UL) priborom  je puno više od klasičnog ribolova u kojem po nekom pravilu riba ima malo šansi da se oslobodi. Ovo je i više od borbe, to je nadmudrivanje sa ribom  visokog adrenalinskog naboja i garantira vrhunsku zabavu i uzbuđenja. Naravno da postoje granice i da će nam se desiti da u pravilu veće ribe prekinu najlon i ostanu neulovljene, ali moramo imati na umu da smo mi sportski ribolovci i da se sport sastoji od pobjeda i poraza pa će nam to dati još više poticaja da se usavršavamo u ribolovnim tehnikama.

PAR SAVJETA ZA RIBOLOV ULTRLIGHT PRIBOROM:

Kad lovite ultralight priborom nemojte mijenjati prečesto varalice. Na vodu treba doći sa planom i idejom.

Uvijek treba provjeravati čvorove osobito nakon svakog ulova ribe, a posebno treba obratiti pažnju na sitna oštećenja koji mogu prouzročiti i najmanje ribe svojim zubima koje obruse najlon  kao brusnim papirom što može biti kobno za tanke UL najlone.

Nosite kliješta za vađenje udica iz usta riba jer udice su male i teško ih je prstima izvaditi iz ribljih usta. Naročito je to bitno kod klenova jer su vrlo nemirni i nepredvidivi pa trokuke mogu vrlo lako završiti zabodene u prstu.

Pratite literaturu o životu riba i ribolovu jer tako se možemo približiti ribama i njihovim prehrambenim i životnim navikama, te ih samim tim i lakše uloviti.

Varalice koje sam koristio: mali twisteri, metalne žličice, vobleri jače vibracije za klena i nešto slabije za bolena …uglavnom sve što se može zabaciti i uspješno voditi priborom koji koristimo.

Marijan Jambrešić