Izvorno osmišljena u Velikoj Britaniji tehnika ribolova na dnu pri kojoj kao pokazatelji griza služe osjetljivi vrhovi štapova, ubrzo se proširila svijetom, no kod nas je poprilično dugo ostala neprepoznata i nepravedno zapostavljena. Radi se o zanimljivoj i izuzetno učinkovitoj tehnici, koju osim specifičnih feeder štapova sa izmjenjivim osjetljivim vrhovima karakterizira i upotreba hranilica po kojima je cijela tehnika i dobila ime (feeder, eng. hranilica). Ono što feeder  ribolov čini drugačijim je spoj snage i finoće, sposobnost da se relativno tankim najlonima love doista krupne ribe, a s druge strane mogućnost detekcije i najnježnijih grizeva. Ova tehnika je upotrebljiva na svim tipovima vode i njome je podjednako interesantno loviti i sitnu ali i veoma krupnu ribu. Princip na kome funkcionira feeder je precizno, konstantno i ne previše obilno hranjenje koje se vrši plasiranjem hrane pomoću hranilice. Na taj način jato se koncentrira na uskom prostoru i riba postaje veoma aktivna.

FEEDER ŠTAP

Ovi štapovi su specifični po izuzetno tankim vrhovima, a konstrukcija im je (samo na prvi pogled) nježna i osjetljiva. takvi štapovi mogu izbaciti i tešku hranilicu bez problema na velike daljine? Tajna leži u vrhu i konstrukciji: ovi štapovi imaju veoma osjetljive, ali istovremeno jake vrhove, a prilikom izbačaja i zamaranja ribe se savijaju u lijepu parabolu. Zbog ove osobine, ovakve štapove će (jako) teško slomiti čak i velika riba! Feeder štapovi proizvode se u nekoliko težina bacanja. Na osnovu toga, možemo saznati i težinu hranilica (sa hranom) koje ćemo njime zabacivati. Nekakva standardna "allround" varijanta bi bili štapovi tb. 80-90 do 100g.Idealni su za mirne vode. Štapovi od 100-150g su dobri za lov na većim tekućim vodama, gdje je potrebno bacati veće i teške hranilice, ili kada lovimo na vodi gdje ima većih riba. Standardne dužine feedera kreću se od 2,7 m do 4,5 m, sa težinom bacanja od otprilike 20 pa sve do 180 i više grama, što ih čini prilagodljivim gotovo svim uvjetima ribolova. Svaki feeder štap ima najčešće 3 vrha i svaki od njih je drugačiji po osjetljivost . Kod nabavke štapa morate se odlučiti za varijantu koja odgovara uslovima na vodi kojoj planirate loviti kao i veličini ribe koju lovite.

MAŠINICA (REEL)

Kada su mašinice koje su pogodne za feeder tehniku u pitanju, treba napomenuti da ova tehnika nije nešto posebno zahtjevna za samu mašinicu. Ako pecamo na velikim vodama gdje je potreban daleki zabac, poželjno je da mašinica posjeduje široku, plitku špulu, što će nam omogućiti da hranilicu plasiramo na velike daljine. Neki ribići koriste i mašinice sa sistemom za slobodni hod špule (baitrunner), proizvođači naravno imaju u svojim ponudama oba tipa mašinica i za mašinice namijenjene feeder tehnici, u sam naziv modela ubace i prefiks "feeder" tako da kupcu olakšaju izbor.

HRANILICE

Osnovu feeder ribolova, naravno čini hranilica. Hranilica služi kao nosač hrane, ali i kao svojevrsno otežanje koje omogućuje zadržavanje mamca na željenom mjestu i dalji zabac.
Postoji veliki broj različitih tipova hranilica i sve one svrstane su u tri velike grupe.

Kavezne hranilice se izrađuju od žičane ili plastične mreže u različitim oblicima i veličinama i primjenljive su na svim tipovima terena pa se zato najviše i koriste.

Hranilice zatvorenog tipa izrađuju se od plastike imaju valjkast oblik i čepove sa obje strane koji se po potrebi mogu skinuti. Ovaj tip hranilice koristi se uglavnom za prihranjivanje crvima.

Metod hranilice su hranilice različitih oblika ali iste namjene. One služe najčešće za lov šarana . Njima je svojstveno to što se koriste nešto ljepljivija hrana sa dosta dodataka u vidu partikla  i paleta.

Vjerojatno najefikasnija od svih je metod hranilica. Osnovu metod tehnike čini mogućnost da se mamac sa udicom postavi direktno u prihranu na hranilici. Postoje razni sistemi koji se koriste u feeder ribolovu, neka osnovna pravila u metod ribolovu nalažu da hranilica mora biti postavljena na kopči koja slobodno klizi po osnovnom najlonu.

STOLICA

Feeder stolica je specijalno dizajnirana i napravljena za feeder ribolov. Sjedište se oslanja na aluminijske stope i ima dodatke koji se montiraju sa lijeve i desne strane. Svoji širokim stopama osigurava da je stolica stabilna i ne propada u mulj ili blato. Također je moguće montirati stolicu i na strmim obalama jezera i rijeka. Ispod samog sjedišta nalazi se pregrada u kojoj možete smjestiti sve potrebne sitnice za ribolov.
 

NOSAČ I DRŽAĆ ŠTAPA

Nosač štapa je obavezni dio pribora fideraša. Služi da drži štap u pravilnom položaju a na nosače štapa montiramo držač štapa, koji se izrađuje u više različitih oblika. Svi imaju zadatak da drže štap sigurno i da ga pri tome ne oštećuju. Izrađuju se najčešće od plastike sa obaveznim ležištem od fine gume , silikona ili spužvastih materijala.

TAKTIKA

Lov na hranilicu iako podsjeća na već viđene metode, ima mnogo svojih specifičnosti i potrebno je dosta vremena i vježbe da se uđe u štos. Kod postavljanja štapa na stajaćim vodama treba obratiti pažnju na to da se štap postavlja nisko sa vrhom prema vodi kao i to da štap i najlon zaklapaju ugao od 45 stupnjeva kako bi signalizacija bila pravilna. Na tekućim vodama feeder se postavlja isto kao štapovi za ribolov na dnu sa vrhom na gore kako bi se izbjegao otpor najlona uslijed kretanja vode. Prvih nekoliko zabaca treba odraditi sa olovnim otežanjem kako bi ispitali dubinu i strukturu dna. Sljedeći zabaci idu praznom hranilicom kako bi stvorili osjećaj, zatim ide 5-10 (po potrebi i više) zabaca hranilice sa hranom ali bez udice. Ova treća stavka ima osnovnu funkciju, a to je prihranjivanje ali ako štap provede na držaču neku minutu, saznajemo da li ribe već ima na mjestu, da li je aktivna i kako se ponašaju vrhovi kada riba napada hranilicu. Poslije toga stavljamo udicu sa predvezom i počinjemo da lovimo. Prvo probajte sitnije i prirodnije mamce kao što su crvići , sitnije gliste (ili komadići glista) da bi kasnije ako riba radi probali i druge mamce i njihove kombinacije sa namjerom da lovimo veću ribu. Glavno pravilo je zabacivati hranilicu na isto mjesto … zato što stalnim izvlačenjem i zabacivanjem ujedno i prihranjujemo ribu na malom prostoru što nam daje veće šanse da uzme naš mamac na udici.
Prilikom pecanja na feeder imamo mogućnost dalekih izbačaja i to treba iskoristiti, a poželjno je i označiti mjesto na koje zabacujemo pomoću markera koji se koristi u šaranskom ribolovu ili se ravnati pomoću orijentira na suprotnoj obali (što nije tako precizno) kako bi se označilo hranilište tj. mali prostor na kojem je prihrana.
Ako pecamo na jezeru ili mirnijoj vodi možemo nakon 1-2 minuta lagano povući hranilicu kako bi se hrana oslobodila iz nje i tako dodatno zainteresirala  ribu, dok se ovaj sistem ne preporučuje na rijekama sa brzim protokom vode jer tu voda sama ispire prihranu.
Na mirnijim vodama hranilicu treba izvlačiti i mijenjati na svakih 10-15 minuta u zavisnosti od strukture primame koju koristimo, dok na rijekama ide svakih 3-5 minuta.
Od feeder prihrane najbolje je koristiti kupovne provjerene smjese koje nose oznaku feeder.
U svaku od ovih feeder hrana možete umiješati crviće, gliste, razno zrnovlje, te mnoge druge prihrane koje se koriste u normalnom ribolovu.

LINE CLIP

Line clip je bitan zato da imamo fiksno hranjeno područje. Kasnije možete pokušati „odklipati“ kako biste izašli dalje ili došli bliže ili jednostavno imati štap posebno za tu svrhu. Feeder ribolov ne razlikuje se od ostalih ribolovnih tehnika pa će postupno nakupljanje hrane na ograničenom području često dovoditi do toga da ribolov prema kraju postaje sve bolji .
Klipanjem također strogo ograničavate područje lova ostavljajući područje neuznemiravane vode gdje kasnije možete zabaciti.

UKRATKO

-sondirajte dno

-klipajte mašinicu

-trudite se da budete što precizniji (orijentiri , marker)

-pojačajte hranu sa atractorima i dodajte žitarice , crviće , gliste ... zavisno od ribe koju lovite

-hranu prosijati

-za početak koristite veće hranilice poslije  manje

Oni koji su probali feeder, shvatili su da je to nešto sasvim drugo od svega drugog , to je nevjerojatno efikasna metoda ribolova u kojoj će te sigurno uživati u suptilnosti i eleganciji te tehnike. Ovo nipošto nije statično pecanje, kako neki misle, već predstavlja veoma dinamičnu tehniku. Dakle ako želite da lovite puuuno riba i da u tome stvarno uživate, onda je feeder prava stvar za vas!

Izvor: internet

Marijan Jambrešić

Kormoran je velika ptica koja naraste do 95 cm visine i do mase od 3,5 kg. Najčešća masa odraslih ptica je od 2 do 2,5 kg, a visina oko 80 cm. Nalazi se u jatima od 25 do 250 jedinki. Prelazi udaljenosti do 1.000 km, a lovi u vodi roneći za ribom do dubine od 13 metara. Na „crnoj listi“uzgajivača riba i ribolovaca je zbog toga što se hrani isključivo ribom.

Postojbina kormorana ili velikog vranca je Azija, a danas osim nje nastanjuje Australiju, Afriku, Sjevernu Ameriku i Europu. U Europu su ga tijekom 17.stoljeća uvezli Nizozemci radi lova ribe za što ga stoljećima uvježbavaju i koriste  u njegovoj postojbini. Zanimljivo da su ga “uvoznici” koristili za lov ribe u Engleskoj i Francuskoj. U znanstveno popularnim emisijama iz Kine moguće je vidjeti kako na pramcu čamca sjedi uvježbani kormoran s prstenom oko vrata. Vlasnik veslanjem dolazi na ribolovna mjesta i vranac skače u vodu brzo se vraćajući s ovećom ribom. Zbog prstena je ne može progutati, ali odnosi je do čovjeka koji mu u zamjenu daje sitnu ribu koju ptica može pojesti. U Indiji i na Burmi ga najčešće drže zavezanog na konopcu i tako osiguravaju da ne uzme ribu koju ulovi.
Odbjegli primjerci kormorana su krajem 19. stoljeća počeli u Europi praviti prve zabilježene gospodarske štete u ribnjačarstvu. Do prije 40-ak godina ovaj je grabežljivac imao na području cijele Europe populaciju manju od 30 tisuća ptica pa nije predstavljao opasnost u  biološkom lancu za prirodne populacije ribe. To je razlog zašto je tada čak proglašen zaštićenom vrstom.

U Hrvatskoj žive tri vrste vranaca ili kormorana – veliki vranac, mali vranac i morski vranac. Najveću štetu, probleme i prijepore između zaštitara prirode s jedne, te vlasnika ribnjačarstava i ribolovaca s druge strane pravi najveća ptica među njima – veliki vranac.
Ove se ptice opisuju kao velike, druževne crne vodarice, karakteristične po dugome vratu, izduženom kukastom kljunu i klinastom repu. Jako je dobar plivač i ronilac, zbog aerodinamičnog tijela i plivaće opne koja mu obuhvaća sva četiri prsta. Veliki vranac se prepoznaje od druga dva po bijeloj peći na licu, žutoj ili narančastoj grlenoj vrećici, zelenoj zjenici, a u vrijeme gniježđenja i po bijeloj mrlji na svakom boku. Zahvaljujući crnom pokrovnom perju brončana sjaja koje se lagano namače, olakšano mu je ronjenje. Po završetku lova suši perje šireći krila. Pri lovu ribe, najčešće u vodi manjih dubina, pliva ispod svog plijena s krilima potisnutim uz tijelo. Potrebnu brzinu dobiva snažnim zamasima nogu s velikim plivaćim opnama. Veliki vranci se gnijezde na drveću u malim bučnim kolonijama.  Od travnja do lipnja/srpnja ženka snese 3–4 jaja plavkaste ljuske. Inkubacija traje 28–31 dan, a ptići su sposobni za let nakon nešto manje od 2 mjeseca, a još im toliko treba da se potpuno osamostale. Od kraja ljeta do kraja zime kormorani se sele u potrazi za hranom, a onda ih opet u ožujku prirodni nagon vraća na gnjezdišta.
Kormoran je ptica koja svoj plijen lovi organizirano, i to tako da veća grupa polukružno postavi zasjedu u dvije razine. Jedni su na površini, drugi rone. Na suprotnoj se strani nalazi još i vrlo bitna, manja grupa. Njihov je zadatak udarati krilima po vodi kako bi uplašili ribu i potjerali je u zasjedu. Na našim velikim rijekama (Dunav, Sava, Drava) u zimsko vrijeme, kad se zalede površine ribnjaka i sličnih stajaćica primjećena su veća jata s do 1000 ptica kako love na način da se jedan dio jata postavi u krug udarajući krilima po površini i glasno grakćući, dok se drugi dio zalijeće u sredinu kruga i ronjenjem izlovljava ribu.
Kormorani su prekomjerni teret na prirodnu populaciju ribe jer ribolovom  gotovo potpuno prazne vodu. Izravne štete se očituju u gubitku pojedine ribe. Jedna odrasla ptica na dan pojede između 300 i 500 gr ribe, a kad ima mlade potrošnja ribe se povećava za oko 200g ribe. Najveća su odstupanja zabilježena vaganjem sadržaja želuca kormorana vagala – minimalno 225 gr, a najviše 790 gr. Računa se da oko 1500 ptica dnevno prosječno pojede preko 1 tone riba. Štete se vide i na ribama koje prežive torturu kormoranske zasjede. Jedan dio preživi napad s oštećenjima na tijelu, što je veliki stres koji kasnije uzrokuje slabi prirast, te sklonost bolestima i nametnicima. Kormoran je selektivan s obzirom na vrstu i veličinu plijena. Najčešće bira manju ribu, ali nije rijedak slučaj da se ptica uguši od prevelikog plijena kako je prikazano na slici.

Prema “Crvenoj knjizi ugroženih ptica Hrvatske” (2004 g.) osnovni razlog ugroženosti velikog vranca bilo je uništavanje kolonija i njihovo ubijanje zbog šteta na ribnjacima. Dodatni uzroci su nestajanje močvarnih područja i onečišćavanje voda. Iako je gnijezdeća populacija ove ptičje vrste ugrožena zbog stabilnih populacija u obalnom području i velike mobilnosti vrste, realna opasnost od izumiranja je manja. Najbrojniji su u nas za većih selidbi kada pristižu populacije sa sjevera, od kojih dio zimuje u nizinskoj Hrvatskoj i priobalju. Prema podacima “Crvene knjige”u  Hrvatskoj postoje samo dvije kolonije: jedna u Kopačkom ritu unutar parka prirode s procijenjenom brojnosti od 3000 parova i druga na rijeci Savi kod Jasenovca (oko 400 parova). Jedna od osnovnih mjera zaštite je istraživanje utjecaja gnijezdeće i migrirajuće populacije velikog vranca na ribnjake u Hrvatskoj jer je to trebalo omogućiti djelatno rješenje šteta koje im vranci pričinjavaju.

Osim čovjeka nema prirodnog neprijatelja. Zakonom o zaštiti prirode te Pravilnikom o zaštićenim i strogo zaštićenim vrstama kormorana se do prije nekoliko godina ovu pticu nije smjelo ničime uznemiravati na gnijezdu. Izvan gnjezdišta ga se smije plašiti. Kormoran je inteligentna ptica. Prilagođava se uvjetima na vodi - rijeci, jezeru, ribnjaku… Može ga se uplašiti, ali ne i otjerati. Uplašiti ga se može pucnjavom iz različitih topova, međutim te se ptice brzo naviknu na topovsku paljbu, pa nakon tjedan dana uopće ne bježe nego na vodi ostaju dok ima hrane. Od 1995. godine u Hrvatskoj ga se smjelo odstrijeliti samo na gospodarskim ribnjacima, u suprotnome je kazna za odstrjel bila 2.400 kuna, jer je veliki kormoran bio u Crvenoj knjizi ugroženih gnjezdećih vrsta. Danas više nije ugrožena vrsta, ali nije ni na popisu kao divljač, kao primjerice u susjednoj BiH, da bi se mogao organizirati legalni odstrjel.

O štetama i o opasnostima od kormorana, posebno u sportskom ribolovu puno je već prije 10 godina počeo pisati doajen našeg sportskog ribolova i gospodarskog ribnjačarstva prof.dr.sc. Krešimir Pažur. Kormorani se kao problem našeg ribnjačarstva javljaju krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a početkom 2000. godine se njihova populacija procjenjuje na 30-40 tisuća ptica samo na ribnjačarstvima, gdje čini štetu od 3,7 tisuća tona ribe godišnje. Na našim ribnjacima ih danas ima preko 50 tisuća, s time da nam u zimsko doba dolaze na rijeke i nezaleđena jezera nepoznat broj ptica iz susjednih i sjevernijih zemalja EU. Procjenjuje se da je populacija kormorana danas samo na području parka prirode Kopački rit veća od 8 tisuća jedinki.

Problem kormorana uočili su i u EU. U Europi su bili populacija od 250 tisuća ptica 1970. godine kad su postali zaštićena vrsta. Za 15 godina populacija se već procjenjivala na oko 750 tisuća ptica, a danas je broj kormorana procijenjen na preko 1,75 milijuna. Istraživanja u Bavarskoj na 20-ak njihovih salmonidnih voda su pokazala kako su kormorani gotovo isključivi krivac potpunog nestanka lipljana, pa su športsko ribolovna društva potpuno prestala s poribljavanjima lipljana, dok nisu ishodili pravo na zaštitu od kormorana. U okolici Beča je nakon 5 godišnjeg istraživanja zaključeno kako je u rijeci Enns od kormorana uništeno preko 98% riblje populacije i da u gornjem toku te rijeke gotovo da nema ribe. U razmaku od 5 godina (1990. i 1995.) istraživanja Agronomskog fakulteta (Zagreb) na Kupi i pritokama (područje ŠRD Goran, Brod na Kupi, 41 km vodenog toka) pokazala su kako je uz isti potencijal godišnji ulov zbog šteta od kormorana smanjen s 1,8 tona na svega 350 kg. Daljnje poribljavanje od prosječno 500 kg mlađi pastrve u takvim je uvjetima proglašeno besmislenim.

Prije dvije godine je Europski parlament prihvatio plan za upravljanje s populacijom kormorana na području Evrope s namjerom  da  EU komisija i savjet ministara proglasi kormorane za lovnu divljač. Tada bi svaka članica unutar svojih zakona određivala lovne kvote, način lova i tako uspostavi aktivno upravljanje populacijom kormorana. Tako je u 2010. godini u Njemačkoj ova ptica od strane Društva za zaštitu prirode proglašena „pticom godine”, ali istovremeno je proveden odstrjel oko 15 tisuća kormorana, iako je do nedavno proglašavana zaštićenom vrstom zbog opasnosti od izumiranja. Sada je na listama pernate divljači u većini zapadnoeuropskih zemalja, a bez milosti ga se odstreljuje u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Nizozemskoj.

dodatak objavljen u R&R


Izravne i neizravne štete od kormorana

Izravne štete se očituju u gubitku pojedene ribe. Među ribolovcima je česta bojazan kako ova ptica pojede dnevno oko 2 kg ribe, prije se spominjalo da je to do 4 kg, odnosno da ptica dnevno pojede ribe „koliko je teška“. Na sreću, stvarnost nije toliko crna, premda nije ružičasta, jer ove ptice mogu jedući dnevno u prosjeku pola kg ribe u potpunosti isprazniti gotovo svaku ribolovnu vodu. Najčešće jedu ribe veličine 10 do 25 cm, ali u nekim slučajevima uzimaju ribe do 40, te ekstremno i od 60 cm. Zanimljivo je da ženke najčešće uzimaju veći broj manjih primjeraka, dok se mužjaci hrane krupnijom ribom.

Štete se vide i na ribama koje prežive torturu kormoranske zasjede. Jedan dio preživi napad s oštećenjima na tijelu, što je veliki stres koji kasnije uzrokuje slabi prirast, te sklonost bolestima i nametnicima. Kormoran je selektivan s obzirom na vrstu i veličinu plijena. Najčešće bira bolesnu i manju ribu, ali nije rijedak slučaj da se ptica uguši od prevelikog plijena kako je prikazano na slici objavljenoj u R&R 228 (smuđ veličine jednake duljini ptice od jednjaka do početka repa). Zaštitari prirode naglašavaju da se kormorani u pravilu hrane ekonomski nevrijednom ribom, ali pritom vode računa o istraživanjima na nekim otvorenim vodama, ne razmišljaju o ribolovcima koji svoje vode nasađuju primjerice manjom pastrvom, klenom i lipljanom, a na tim vodama su ekonomske štete i najveće.

Mogu li se smanjiti štete od kormorana

Mogu. Sportski ribolovci najčešće odmah pomisle na najdrastičnije rješenje, međutim jednostavno odstrjeljivanje ptica nije efikasno kako bi se to pretpostavljalo. U Bavarskoj se utjecaj kormorana zimi 1996/97 pokušao na jednoj lokaciji jednostavno smanjiti reduciranjem broja ptica, međutim početna populacija se nakon odstrjela  6 tisuća jedinki vrlo brzo vratila na istu brojnost zahvaljujući dolasku ptica iz okolnih područja.

Da bi se ozbiljnije smanjila populacija kormorana u Europi procjenjuje se da bi ih trebalo odstrijeliti godišnje od 30 do 60 tisuća, a zadnje procjene Europske komisije govore i o 100 tisuća ptica godišnje,  što predstavlja i veliki problem sa stajališta općeg mišljenja stanovništva. Javno mnijenje u pravilu nije blagonaklono prema takvim metodama kontroliranja štete. Slična je i uspješnost hvatanja ptica na nekoj vodi, te njihovo preseljenje na drugu lokaciju. Već nakon sljedećeg gniježđenja populacija se lako obnovi, pa problem nije ni malo smanjen.

Manje drastične mjere zaštite

Postoji niz prihvatljivih mjera smanjivanja utjecaja kormorana na riblju populaciju, ali njihov učinak je promjenjiv. Ljudska buka i prisutnost ljudi na vodi su vrlo učinkoviti, posebno na jezerskim vodama. Buka, koja uključuje i pucnjeve iz raznog oružja je u pravilu efikasan način odvraćanja kormorana od gospodarski osjetljivog vodenog područja - ribnjaka. Međutim, na tekućim vodama ovo nije toliko učinkovito, pa se više pribjegava zaštiti riba u samoj vodi, tako da im se osiguravaju skrovišta načinjena od gušće podvodne vegetacije. Što prirodnije stanište u ribičkim revirima najbolji je odgovor na utjecaj kormorana. Na žalost, tu se najmanje može pomoći na plitkim, malim rječicama i kanalima bez bujne prirodne vegetacije koje se obično intenzivno nasađuju lovnim ribama.

Sportski ribolovci svoje manje tekuće vode mogu štititi postavljanjem traka (najčešće plastične, signalne) neposredno iznad površine, koje onemogućavaju kormoranima slijetanje na površinu.

Neke države uvode posebni menadžment upravljanja gospodarskim vodama koji uključuje cjeloviti pristup zaštiti gospodarski važne populacije riba od šteta kormorana. Pritom se nastoji ne nauditi ostalim vodenim pticama.

U prošlom članku spomenuti zaključci izlaganja Prof.dr.sc. Krešimira Pažura su iz 2002. godine, a već 1996. godine je predložio “radikalne i ekonomski prihvatljive” mjere rješavanja problema poremećaja bioekološke ravnoteže zbog porasta populacije kormorana. Osnovna mjera koja se predlaže za smanjivanje broja kormorana  u nekoliko godina na onaj broj pri kojemu će on obavljati zadaću koju mu je namijenila priroda: čišćenje voda od bolesnih riba, gdje neće biti više tolikih šteta, a broj kormorana bit će ekološki prihvatljiv.
Mjera se sastoji u tome da se u nekoliko godina sruši sve drveće na kojem se gnijezde kormorani, nakon što snesu jaja. Pa eventualno i drugi put tijekom godine, ako ih ponovno snesu. Tako će iz populacije ispasti cijela jedna generacija. Na drveću nema posebne štete, jer ono u najviše 2 godine i onako ugiba zbog jakoga herbicidnog djelovanja kormoranova izmeta.
Na razini pojedinih država, kao i na europskoj razini treba hitno formirati komisije od kvalificiranih stručnjaka (ornitolog, agronom - ribarski stručnjak, veterinar - specijalist za bolesti riba, šumar, ekolog i eventualno drugi) koja će odrediti duljinu trajanja ove mjere, vodeći računa o tome da se u današnjim uvjetima totalne zaštite populacije kormorana podvostručuje svake 3 i pol godine, a ujedno poslije i kontrolirati populaciju.

Nakon , punih 15 godina nakon ovog prijedloga, Europska komisija je donijela sličan “akcijski plan”, odnosno zaključak o stručnom monitoringu na europskoj razini, nastojeći naći dugoročno učinkovito i prihvatljivo rješenje za kontroliranje populacije kormorana, a po novijim informacijama Češka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i BiH odobrile su  selektivni odstrel kormorana zbog ogromnih šteta koji nanose ribama.

izvor: forum  www.ribomanija.net  i ribički časopis  R&R 

Marijan Jambrešić

CRVENPERKA (Scardinius Erythrophthalmus)  žućkastog je tijela boje svijetlog zlata, crvenih peraja i skladnog ribolikog oblika. Zbog toga ju puno ribiča proglašuju najljepšom slatkovodnom ribom.  Njezina prebivališta su plitka jezera bogata hranom s puno trave i šaša  te spore nizinske rijeke. Ima ih u srednjoj i južnoj Europi te  sjevernoj  Aziji. Prosječna dužina odrasle jedinke iznosi između 20 i 30 cm, a kapitalaca težine preko pola kilograma i 35 do 40 cm. Crvenperka boravi u blizini vodenog raslinja kao što je lokvanj, rogoz, šaš, trska, a posebno joj je omiljeno potopljeno granje i plićaci sa gustim šibljem koje raste u vodi. U posljednje vrijeme broj ulovljenih crvenperki sve je manji najvjerojatnije zbog agresivnije bodorke s kojom dijeli stanište, a sve je teže i naći pravu crvenperku jer se križa sa bodorkom i deverikom. Tako nastale hibride  lako je i zamijeniti sa pravom crvenperkom. Hibridi crvenperke i bodorke imaju ravna usta, a pravu crvenperku prepoznajemo po izbočenoj donjoj usni  zakrivljenoj nagore  jer je prilagođena skupljanju  insekta i druge hrane sa površine te po oštrom prijelazu između trbuha i podrepnog peraja, kao i daleko povučenom leđnom perajom prema repu. Sve to trebalo bi nas potaknuti da lovu ove prekrasne ribe pristupimo kao C&R  ribolovci da bi i naši potomci mogli uživati u ribolovu i ljepoti te ribe. Crvenperka je jedna od rijetkih ciprida koja se hrani tokom cijele godine  osim sa jednim kratkim prekidom u toku mrijesta , mlađ se hrani planktonom, a veće ribe pretežno biljnom hranom, insektima, puževima i ribljom mlađu. To što se hrani insektima i ribljom mlađi  iskoristit ćemo da je prevarimo i ulovimo na varalicu.

Najbolji period za varaličarenje crvenperke je proljeće pred mrijest. Sunčan topao dan bez vjetra i bistra voda čine idealne uslove za lov ove bezube proždrljive ribe. Pošto se crvenperka  pri hranjenju jako puno oslanja na svoje čulo vida otuda voli bistru vodu, a ovu njenu osobinu trebamo imati  uvijek  na pameti jer ako nas primijeti na obali odmah ce pobjeći. Plašljiva je pa zato vodi treba prilaziti vrlo oprezno i polako, a i odjeća koja će se „stopiti“ sa okolinom je vrlo poželjna. Ako ikako postoji mogućnost pokušajte plasirati mamac  zaklonjeni obalnim raslinjem ili  malo udaljeniji od ruba vode.  Jato crvenperki se preplaši na najmanje uznemiravanje vodene površine zbog toga je najbolje varalicom prebaciti jato otprilike jedan metar te onda lagano mamac dovući u vidokrug po mogućnosti najveće jedinke u jatu. Bez obzira na sve, vrlo će te rijetko upecati više od jedne ribe iz tog jata jer bučkanje i bijeg ulovljene ribe sigurno će poplašiti ostale .. no o tome u drugom dijelu teksta sada će mo se pozabaviti priborom i mamcima.

Počnimo od štapa. Ultra light pribor je ono što trebamo i što će nam pružiti zadovoljstvo pri ulovu ove ribe koja nije prejak borac, ali ima jednu nezgodnu naviku da kad osjeti da je ulovljena pokušava se zavući u najbliže granje ili neko drugo sklonište. To znači da moramo imati štap kojim možemo bacati lagane neotežane silikone ili varalice ali da ima određenu rezervu snage da možemo spriječiti taj bijeg u granje. Idealan štap bi bio maximalne duljine 2,10m da se možemo s njime što lakše provlačiti kroz obalno raslinje  i težine bacanja do maximalno  15gr. Savršeno bi uz to bilo da štap bude brz i lagan  ... oni koji love pastrve već vjerojatno imaju neki sličan štapić. Ja koristim Fujitsu 2-11gr., duljine 2,10m, vrlo osjetljiv i oštar štap gotovo idealan za ovu namjenu.

Rola veličine 2500 po shimanu, a jedina bitna stvar je da dobro namata jer lovimo sa vrlo laganim mamcima i tankim najlonom pa se petljanja najlona ne mogu spriječiti, ali rola koja dobro namata smanjit će taj problem na najmanju moguću mjeru.

Najlon nek bude tanak, otprilike promjera 0,14 mm bilo koji sa malo memorije, a najbolji su se pokazali  najloni sa fluocarbonskim premazom tipa Godzila ili Falcon , čisti fluocarbon nije se pokazao kao dobra opcija jer je prekrut i sa njime ima dosta petljanja, te se na njemu stvara efekt opruge a time nam otežava kontrolu mamca i kontru.

Kopča na koju kopčamo umjetne mamce neka su najmanje veličine 0/0 ili 0/1  tipa crosslock jer se najmanje kače za raslinje. Kopču koristim samo na početku ribolova i to samo zbog lakše i brže izmjene varalica dok ne utvrdim na koju boju i prezentaciju  tog dana riba najbolje prima, poslije direktno vežem najlon na udicu.

Udice moraju biti veličine prilagođene silikonskim mamcima koje koristimo. Jig udice na laganim glavama maximalne težine  1,5gr., najčešće veličine 6 i 4 ili tanke i oštre tanke mušičarske udice veličine 8 ili 6 za prezentaciju bez otežanja.

Na što lovimo?

Kao mamac koristim najčešće silikonske varalice manji dimenzija do max 3 cm duljine sve imitacije skakavaca, muha i drugih kukaca, zatim mali shadovi, glistice, grubovi, tubice  ... uglavnom sve što može zainteresirati  proždrljive i agresivne crvenperke, a na kraju  na posebnom mjestu je Berkleyeva  Power Bait Nympha koja mi se pokazala kao ubjedljivo najlovnija. Sve te silikonske đinđe treba imati u nekoliko boja. Bijela , žuta smeđa narančasta i crna morale bi svakako biti zastupljene u arsenalu  jer ima dana kad je određena boja puno lovnija od drugih. Kod silikonskih varalica imamo dvije vrste prezentacije: 1) otežanu sa laganom jig glavom do cca. 1gr  kad trebamo dalji izbačaj i u situacijama  kad crvenperke primaju mamac u propadanju, a to je većinom u proljeće prije mrijesta i 2) ljetna neotežana kad se hrane sa površine ili mamac mora vrlo laaaagano  tonuti u takvim situacijama skoro je nemoguće uloviti ribu na drugačiju prezentaciju. Najbolji primjer za to je period u proljeće kad cvjeta topola i površina je puna njenih bijelih pahulja, crvenperke ih neumorno uzimaju sa površine i ako tada nemamo neku plivajuću ili sporo tonuću varalicu svjetlije boje bolje da se posvetimo lovu neke druge ribe jer se crvenperki nećemo naloviti.

Crvenperka se može uspješno lovit i na manje voblere i leptire, ali pošto se lovi uz granje, šaš ili lopoče izgubit ćemo što zbog zadijeva ili zabaca kojeg je skrenuo vjetar ili nekog drugog razloga barem jedan ako ne i više voblera koji su osjetno skuplji od npr. Berkleyeve nymphe, jer za jedan  jeftiniji vobler moramo izdvojiti više novca nego za paketić u kojem ima 12 komada nymphi, a što je najbitnije  rezultati lova voblerima ne daju osjetno bolji rezultat koji bi opravdao njihovu upotrebu. Od nazovimo tih tvrdih varalica istaknuo bi jedino stormov  hoper-poper koji u nekim trenucima zna biti ubitačan naročito ako mu još na zadnju trocu navežemo mušicu od nekog pera.

Taktika .........i tehnika

Sad  dolazimo do onog najbitnijeg a to je taktika ribolova. Možemo se odlučiti da sa štapom u ruci uz laganu opreznu šetnju i obavezno polarizacijskim naočalama na očima hodamo uz obalu jezera i oprezno poput ninđe tražimo jata crvenperki, a kad ih primijetimo ulovimo ribu dvije pa se preselimo na neku drugu poziciju. Ili na drugi meni draži način da se „utaborimo“ na poziciji gdje znamo od ranije  da se jato nalazi ili prolazi tuda. U proljeće jata nemaju dugačke ture od njegove baze u nekom granju ili trski jato kruži nekih dvadesetak metara , sačekamo na nekom pogodnom mjestu da jato krene na svoje krstarenje oprezno plasiramo naš mamac tako da ne preplašimo ribe, mamac dovedemo do zone gdje će jato proći i laganim cimanjem tj. tvičanjem  pokušamo nagovoriti neku da uzme ponuđeni mamac. Ako lovimo na otežani mamac moramo ga vrhom štapa dignuti da dođe u vidokrug ribe jer crvenperka će vrlo rijetko uzeti mamac sa dna. On joj mora biti u sloju vode u kojem se i ona kreće jer sve što joj nije u toj zoni ignorirat će, a ako lovimo na neotežani mamac on će se dovoljno dugo zadržati u zoni napada i u principu sa njim ne treba raditi ništa, već ga pustit da lagano tone (nympha je zakon), većinom jedna ili dvije krenu prema uočenom mamcu i ona koja je brža srkne varalicu bez puno taktiziranja. Poslije kontre trebamo uz što manje bućkanja ulovljenu ribu odvojiti od jata da se ostatak riba što manje uznemiri. Jato se poplaši  i u pravilu vrati u sklonište od kuda je i krenulo, za to vrijeme mi ulovljenu ribu oslobodimo udice, ako želimo slikamo te je pustimo te ponovo pritajimo. Jato se za to vrijeme u svom skloništu smirilo i nakon nekog vremena otprilike između 5 i 15 minuta  ponovo kreće istom rutom u krstarenje .. he , he ... a kad dođu ispred nas ponovno kreće akcija, točno po našem opakom planu. Tako se može uloviti priličan broj riba iz jata ali naravno da je poslije svake ulovljene sljedeću  sve teže prevariti. Tu ćemo primijeniti  jedan mali trik, a to je da silikon namažemo nekim atraktom pa će nam on omogućiti da još poneku neodlučnu crvenperku uspijemo prevariti jer se zna desiti da ribe koje su već uznemirene više ne uzimaju ponuđenu varalicu agresivno već znaju oprezno gricnut za rub varalice pa ako se u njima probudi i najmanja sumnja odustaju od napada. Tu dodatak nekog atraktora odrađuje posao. Riba ne otkriva prevaru već nastavlja sa gutanjem silikonca. Također promjena boje može nam donesti još poneku ribu, recimo ako najbolje prima na žutu boju treba probati sa nekom sličnom bijelom ili sivom.

U ovakvom načinu lova crvenperke bit će  i fulanaca pa izvlačenja varki iz ribljih usta, odustajanja od napada u zadnji tren , krivih zabaca , petljanja po granama itd ..a pošto se sve odvija na viđeno  to je vrlo zanimljiv aktivni tip ribolova pun adrenalina i vrijeme provedeno u takvom ribolovu vrlo brzo proleti te nećemo ni primijetiti da je sunce već zašlo, a to je znak da možemo lagano krenuti kući jer kad se sunce spusti za horizont crvenperke u pravilu prestaju primati. Još jednom apeliram na sve prijatelje ribolovce koji love ili se odluče okušati u lovu ove lijepe ribe, da je puštaju jer velika je šteta ubijati ovu na našim vodama sve rjeđu ribu.

Gdje sam lovio ?

Jezera Savica nalaze se takoreći u samom gradu Zagrebu i vrlo su bogata raznim vrstama riba. Uz krupne šarane i amure kojima se već konfekcijski kao i na puno voda poribljava jezera kriju i dvije poslastice za nas varaličare a to su krupni bassevi i ono čime smo se bavili u ovom tekstu a to je velika populacija  crvenperke a ima i dosta kapitalne, najveća koju sam tu ulovio  bila je dugačka 36cm i teška 0,92kg.

Marijan Jambrešić

izvor: internet i ribički portali

Meso ribe može biti, između ostalih čimbenika, higijenski neispravno i zbog prisustva parazita i njihovih razvojnih oblika u njemu. Pri tom razlog higijenske neispravnosti mogu biti promjene senzornih osobina mesa ribe koje kod potrošača izazivaju gađenje a da sam parazit, odnosno njegovi razvojni oblici nisu štetni po zdravlje ljudi (mikrosporidije roda Kudo, zatim Kopepode). Mnogo češći razlog higijenske neispravnosti je prisutnost u mesu riba parazita koji mogu izazvati oboljenja ljudi. Paraziti koji potječu od namirnica pa i paraziti riba stalno su predmet interesiranja znanstvenih i stručnih krugova, a i potrošača diljem svijeta. Da je to tako govori i podatak da je u SAD-u do 1990. godine izučavano svega 13 vrsta parazita koji potječu od namirnica i koji mogu izazvati oboljenja ljudi, da bi se u 2002. godini taj broj povećao na 107 vrsta parazita.

Paraziti riba i plodova voda se često vežu za određeno geografsko područje što je posljedica adaptacije parazita na pravog i prijelaznog domaćina i posebne uvjete sredine. Sve veća potražnja tržišta za mesom ribe dovela je do povećanja proizvodnje ribe u akvakulturi i njenog prometa u svijetu. Međunarodni promet ribe, kao i uostalom drugih vrsta namirnica povećan je osobito od Urugvajskih sporazuma 1994. godine u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Ovim sporazumima omogućuje se liberalizacija prometa namirnica s tim da se ne povećava rizik po zdravlje ljudi i životinja. Međutim, izvjesno je da je Međunarodni promet ribom pomaknuo barijere vezane za adaptaciju parazita za određenog domaćina i uvjete sredine i da se prisustvo parazita sve češće ne može vezati za jedno ograničeno zemljopisno područje. Povećanje međunarodnog prometa mesa ribe je jedan od načina na koji potrošači mogu doći u kontakt s parazitima riba. Međunarodna putovanja (poslovna, turistička) kao i migracije stanovništva su također jedan od načina dolaska potrošača u kontakt s parazitima riba. Parazitske infekcije kod potrošača koji se prvi put susreću sa nekim parazitom (neimuniziranim, nesenzibilnim) mogu kod njih izazvati ozbiljne zdravstvene smetnje. Parazitske infekcije ljudi sve češće su uvjetovane promjenama u navikama u potrošnji hrane. To se naročito odnosi na poklonike instiktoterapije koji konzumiraju sirove (svježe) i nekuhane namirnice. Tako se zaobilaze postupci (toplinska obrada) čiji cilj je smanjenje i preveniranje infekcija ljudi patogenima, a naročito njihovim cističnim oblicima koji dugo preživljavaju u hrani. Za parazitske infekcije ljudi specifično je i da često ostaju nedijagnosticirani zbog toga što su simptomi bolesti nespecifični. Parazitske infekcije su osobito opasne za imunodeficitarne osobe. Do sada je za preko 69 vrsta parazita riba i plodova voda utvrđeno da mogu uzrokovati oboljenja ljudi. Njihov značaj se cijeni prema brojnosti ljudi koji obolijevaju kao i ozbiljnosti oboljenja. Zbog toga se pažnja usredotočuje na te najznačajnije vrste.

Protozoe riba i plodova voda

Danas je poznato da protozoe mogu izazvati promjene u mesu riba rakova i školjki ali i da budu patogene i za ljude. Najčešće su to amebe iz familija Vahlkampfidae, Acanthamoebidae i Hartmannellidae kojima su u najvećem broju slučajeva školjke vektor za nastajanje infekcije ljudi.

Cestode

U ribama parazitira veliki broj različitih trakavice. Poseban problem predstavljaju razvojni oblici (pleroceroidi) pojedinih cestoda koji su infektivni za čovjeka i druge sisavce. Diphyllobothrium latum ili širokoglava trakavica riba je odavno poznat parazit, koji kao odrasli oblik parazita kod ljudi i drugih sisavaca (pas, mačka, lisica, medvjed, morževi, morski lavovi i dr..). Podaci govore da u Europi ima 5 milijuna slučajeva difilobotrijaze ljudi, u Aziji oko 4 milijuna i oko 100000 u Sjevernoj Americi. Ovaj parazit se uglavnom prenosi slatkovodnim ribama, ali i ribama koji jedan dio života provode u morima. Najčešće inficirane ribe su; losos, jezerska pastrva u Europi, losos u Japanu, a štuka, oblić (plat), manjić, lososi u bočatim vodama SAD-a. Ovo oboljenje dominira uglavnom u onim krajevima u kojima se sirova riba koristi kao delikatesni nacionalni specijalitet poput "sushi" u Japanu ili "gefulte" kod Židova. Difilobotrijazu mogu izazvati i druge vrste kao D. pacificum, D. dendriticum, D. ursi, D. dalliae. Diphyllobothrium pacificum prenosi se na ljude inficiranim mesom morskih riba. Diplogonoporus grandis je velika trakavica za koju je također ustanovljeno da je uzročnik oboljenja ljudi. Veliki broj slučajeva infekcija kod ljudi zabilježen je u Japanu. Osim sa D. grandis zabilježeni su slučajevi inficiranja ljudi sa Diplogonoporus brauni.

Trematode

Trematode, odnosno metilji, zauzimaju značajno mjesto u parazitozama riba. Chlonorchis sinensis je poznat parazit koji kao odrasli oblik parazitira kod ljudi i drugih sisavaca kao što su pas, mačka, svinja, lisica, vidra koji predstavljaju njegov značajan rezervoar. Rasprostranjen je na Farskim otocima, gdje predstavlja najznačajnijeg parazita za ljude ali isto tako u velikom broju azijskih zemalja (Japan, Kina, Koreja, Hong Kong i Vijetnam). U kojoj mjeri Cl. sinensis predstavlja problem, ukazuju podaci da je u Aziji više od dvadeset milijuna ljudi zaraženo ovim parazitom. Prema istom izvoru, u nekim selima Južne Kine clonorchiasa ljudi prisutna je kod više od 40 posto stanovnika, dok je u selima Južne Koreje zastupljenost ovog oboljenja kod djece školskog uzrasta 11 posto. Parazit se prenosi slatkovodnim vrstama riba i to uglavnom šaranskom ribom (ciprinide). Opstorchis felineus je vrsta srodna prethodnom parazitu, koja također može prenijeti slatkovodnom ribom na čovjeka. Ovaj parazit rasprostranjen je u središnjoj, istočnoj i južnoj Europi. Opistorchis viverini je srodna vrsta prethodnim parazitima i prenosi se slatkovodnim ribama. Prisutan je u Laosu, Tajlandu (25 do 46% seoskog stanovništva sjeveroistočnog Tajlanda) i zapadnoj Maleziji.

Metagonimus yokogawai predstavlja parazita koji kao odrasli oblik parazitira kod ljudi, a inficira i druge sisavce, posebno pse i mačke. Važno je napomenuti da su ptice, koje se hrane ribom, značajan rezervoar ovog parazita u prirodi. Prenosi se mnogobrojnim vrstama riba koje žive u slatkoj ili bočatoj vodi, ali je to najčešće cipal. Rasprostranjen je u zemljama Azije, nekim dijelovima bivšeg SSSR-a, Španjolskoj i na Balkanu. Heterophyes spp.. obuhvaća veći broj trematoda koje se mesom morskih riba mogu prenijeti na čovjeka i na morske sisavce. Rasprostranjeni su uglavnom u Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Japanu, Farskim otocima, Havajima i Filipinama. Paragonimus spp.. su trematode koje mogu prenijeti školjkašima (morski i slatkovodni rakovi) na ljude i druge sisavce. Od posebnog značaja su P. Westerman i P. miyazakii koji prouzrokuju ozbiljna oboljenja ljudi dok ostali paraziti ovog roda kao što su P. ohirai, P. sadoensis i dr.. izazivaju oboljenja domaćih i divljih sisavaca. Paragonimus Westerman je najznačajniji parazit ove vrste, rasprostranjen je u nekim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Izvor oboljenja su nedovoljno termički obrađeni ili sirovi slatkovodni ili morski rakovi. Paragonimus Miyazaki je rasprostranjen u Japanu, gdje je izvor zaraze slatkovodni rak. Echinostoma spp.. obuhvaća veći broj trematoda koje se prenose slatkovodnim ribama i puževima na ljude, druge sisavce, ptice reptile.

Nematode

Nematode (valjkasti crvi) predstavljaju parazite kod riba koji pored rizika za zdravlje potrošača u većoj ili manjoj mjeri mogu izazvati i promjene u mesu riba i tako ga učine higijenski neispravnim. Gnathostoma rod obuhvaća veći broj vrsta parazita koje mogu izazvati oboljenja ljudi, drugih sisavaca, riba, mekušaca i ptica. Oboljenje (gnathostomiasis) izazvano parazitima ovog roda kod ljudi je zabilježeno u velikom broju zemalja Azije (Japan, Indija, Burma, Malaji, Sumatra, Filipini, Kina). Gnathostoma spinigerum je najznačajniji uzročnik gnatostomijaze. Odrasli oblik parazitira kod čovjeka i drugih sisavaca. Capillaria philippinensis je nematoda koja izaziva oboljenje ljudi na Filipinama i jugoistočnoj Aziji. Inficiranje ovim parazitom nastaje nakon ingestije sirovih ili nedovoljno termički obrađenih malih slatkovodnih riba (Hypseleotris, Eleotris i Ambassis) u čijem probavnom traktu se nalazi larva infektivna za ljude. Eustrogylides spp.. su nematode koje mogu izazvati oboljenje kod ljudi (Sjeverna Amerika, Kanada). Odrasli oblici parazita normalno parazitiraju u probavnom traktu ptica koje se hrane ribom, naročito vrstom minnow, koja je značajan prenositelj ovog parazita. Angiostrongylus cantonensis je parazit koji dovodi do ozbiljnih oboljenja ljudi nakon konzumacije sirovog ili nedovoljno termički obrađenog mesa kopnenih ili vodenih puževa (sa ili bez ljušture), koji sadrže infektivne ličinke. Oboljenje je rasprostranjeno u regiji Pacifika, Afrike, a posebno u Japanu, na Karibima i Kubi. Angiostrongylus costaricensis takode izaziva oboljenje ljudi u Srednjoj i Južnoj Americi (Kostarika i Honduras).

Anisakis spp.. su nematode, čiji larvini oblici koji se nalaze u mesu riba, odnosno mekušaca, izazivaju oboljenje ljudi poznato pod imenom anisakijaza (anisakidoza) prvi put zabilježeno 1955. godine u Nizozemskoj i označena kao Herring worm disease pošto je sam parazit označen kao "crv haringe". Osim kod haringe ovaj parazit je ustanovljen kod velikog broja drugih morskih riba kao što su skuša, oslić, gira, arbun, škrpina, šnjur, ugotica, kovač i dr.., A takode i kod slatkovodnih riba poput lososa i drugih salmonida. Oboljenja izazvana ovima parazitima registrirana su u Nizozemskoj, Japanu, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Njemačkoj, Havajima i Filipinima. U našim krajevima nisu ustanovljeni slučajevi anisakijaze, iako je prisutnost infektivnih razvojnih oblika parazita zabilježeno u ribama Jadranskog mora (šarun, oslić, gira i td.). Anisakis rod obuhvaća tri vrste parazita: A. simplex, A. tipica, A. phiseteris.

Čovjek nije odgovarajući domaćin za larvu Anisakis, a inficira se samo u slučajevima kada pojede sirovu ili nedovoljno pečenu ribu u kojoj se nalaze žive ličinke Anisakis spp.. Tako je u Nizozemskoj uzrok oboljenja specijalitet "zelene" haringe koji se blago soli a potom podvrgava zrenju u hladnjači. Kod Norvežana je to tradicionalno pripremljeno jelo "gravfish" koji se slabo soli, zašećeri i odstoji jedan do dva dana. Potrošačima se ovaj specijalitet prodaje u vinskom umaku. U Japanu, kao što je poznato jede se veliki broj sirovih riba a poseban značaj ima nacionalni specijalitet "sashimi" spravljen od sirove ribe, slabo marinirane, u soli i octu. Na Havajima "palu", Filipinima "pagong" su jela koja sadrže sirovu ribu s unutarnjim organima i koja se termički ne obraduje već se samo podvrgava zrenju. Phoconema decipiens je srodan parazit Anisakis spp.. s obzirom da su najčešće ovim parazitom inficirane haringe, mada mogu biti i druge vrste riba i on se naziva "crv haringe". Stalni spremnici ovog parazita su foke koje žive u blizini obala.

Mjere zaštite zdravlja ljudi od parazitskih infekcija

Zaštita zdravlja ljudi od infekcije parazitima iz mesa riba i plodova voda zasniva se na kontroli prisustnosti parazita u mesu riba i njihovoj inaktivaciji. Za utvrđivanje prisustnosti parazita riba i njihovih razvojnih oblika u mesu ribe koriste se različiti postupci (adspekcija, rasvijetliti, digestija, mikroskopske tehnike, molekularne tehnike, imunološki postupci………).

Adspekcija kao najjednostavnija metoda temelji se na pregledu tkiva i organa riba. Na ovaj način može utvrditi prisutnost plerocerkoida Diphillobothrium latum (izdužena i elastična tvorevina slična mjehuru, promjera 1 do 1,5 cm) kao i ličinke Anisakis i Phoconema.

Adspekcija pri pregledu mišićnog tkiva riba nije uvijek pouzdana. Postupak prosvjetljavanja može ovaj postupak učiniti učinkovitijim. Rasvijetliti se koriste pri pregledu fileta bijele ribe na prisutnost nematoda. Pri tom ispitivani uzorak može se komprimira slično kao kod pregleda mesa na trihinelu. Ako se za prosvjetljujuće koristi svjetlost određene valne duljine (UV 366 nm) mogu se vide ličinke nematoda koje fluoresciraju od plave do zelene boje. Ovaj postupak je posebno učinkovit kod utvrđivanje nematoda u tamnom mesu riba.

Metoda umjetne digestije koristi se za utvrđivanje prisutnosti u mesu riba ličinki nematoda (Anisakis, Phoconema) ali i plerocerkoida Dyphillobothriuma spp.. kao i metacerkarija i mezocerkarija trematoda. Uporaba mikroskopskih tehnika u Parazitologija je dobro poznata. Pri tom različita bojanje i upotreba fluoroscencije olakšavaju identifikaciju parazita. Sama identifikacija parazita primjenom mikroskopskih tehnika, ovisi od iskustva i sposobnosti samog preglednika. Imunološke tehnike kao i analiza DNK koriste se takode u utvrđivanju parazita i njihovih razvojnih oblika u mesu riba i plodova voda. Ovi postupci se vremenom sve više usavršavaju kako u pogledu osjetljivosti tako i u pogledu specifičnosti pa i u lakoći detekcije. Parazitske infekcije ljudi mesom riba može se napraviti prevencija već postupcima primarne obrade riba, a zatim zamrzavanjem, soljenjem, mariniranjem, sušenjem toplinskom obradom kao i kombinacijom ovih postupaka. Primarna obrada odnosno pravodobna i potpuna evisceracija, a zatim i pranje ribe mogu značajno utjecati na intenzitet migracije ličinki nematoda (Anisakis, Phoconema) iz trbušne šupljine u muskulaturu riba. Zamrzavanje je postupak koji se vrlo često koristi za konzerviranje mesa riba naročito ribe koja je namijenjena međunarodnom prometu. Ovaj postupak inaktivira parazite ribe i njihove razvojne oblike ukoliko su temperature zamrzavanja dovoljno niske i traju određeno vrijeme. U SAD FDA preporučuje da se za inaktivaciju parazita u mesu riba meso zamrzava pri - 35 ° C najmanje 15 sati. Nakon ovog postupka zamrzavanja meso ribe može koristiti i za pripremu sirovih proizvoda od mesa riba.

Učinkovitost postupaka soljenja odnosno mariniranja za inaktivaciju parazita riba ovisi od koncentracije soli odnosno od vrste marinade kao i od dužine primjene ovih postupaka. Toplinska obrada je vrlo učinkovit postupak u inaktivacije parazita u mesu riba a najčešće se i uobičajeno koristi za pripremu mesa ribe za jelo. Temperatura od 50 ° C do 60 ° C za nekoliko minuta inaktivira parazite u mesu ribe.

Od postupaka koji se mogu koristiti za inaktivaciju parazita u mesu riba spominje se primjena ozona (snažan oksidans). Njegovo djelovanje ovisi o više faktora (pH, količina organske tvari oko parazita). Ispitivana je mogućnost primjene UV zračenja kod inaktivacije kriptosporidija. Ionizirajuće zračenje učinkovito inaktivira parazite u mesu riba Opistorchis viverrivi, Anisakis spp.., Clonorchis sinensis i Paragonimus spp.., Mada ne djeluje jednako na sve navedene vrste. Učinkovitost djelovanja ionizirajućeg zračenja ovisi od vrste parazita, stadija razvoja, vrste ribe itd.. Ograničavajući faktor primjene ovog postupka je zabrinutost potrošača pri potrošnji namirnica koje su tretirane ionizirajućim zračenjem. Posljednjih godina ispituje se i mogućnost primjene hidrostatskog tlaka za inaktivaciju parazita u namirnicama.

Izvor: Forumi, internet

Marijan Jambrešić